Srijeda, 18 Ožujak 2020 09:04

SRETAN MI DAN OČEVA #106

Napisao
Ocijeni sadržaj
(2 glasova)
SRETAN MI DAN OČEVA #106 foto: Vedran Tolić

Tapšanje po ramenu bez riječi o suđerici
Pospremam oprano suđe iz suđerice i potiho psujem. Umjereno jer nisam od psovki.
Djecu, lijenost, pubertet, tvrdoglavost…
Sretan mi dan očeva koji je danas.


Aha, baš mi je sretan – već drugi put danas pospremam suđericu.
Niti jedna da bi se sjetila pa samoinicijativno pogledala u suđericu i pospremila oprano suđe.
Ne pamtim da se dogodio takav scenarij. Možda je problem što ne svijetli neke obavijest na suđerici, neke fensi LED žaruljice koje vrište – „pospremi me…pospremi me…“.
Nije se dogodila niti situacija da su se ove dvije starije međusobno posvađale oko toga koja će pospremiti.
Čovječe, da mi je to doživjeti…to je svađa koju bih rado pogledao. I potaknuo.
Da stvar bude zanimljivija – i gospoja i ja ih redovito potičemo na pospremanje opranog suđa. Ističemo to kao, samo sekundu da osmislim neku „jaku“ rečenicu…ističemo to kao „jedan obrazac pozitivnog i vrlo prihvatljivog ponašanja koji kod roditelja izaziva osjećaj sreće i ponosa“.
Naravno da im ne prodajemo ovu priču.
Pretjerujem - povisimo ton kad ih moramo potaknuti. To uvijek upali.
Današnji tinejdžeri totalno su drugačiji nego što smo bili mi u njihovim godinama.
I te kako sam svjestan da su i vremena totalno drugačija jer velika je razlika biti tinejdžer ’95. i 2020.
Možda bi trebao složiti neki challenge za današnje klince…pomozi starcima u kućanskim poslovima challenge jer današnje generacije briju na te izazove. To je baš u njihovom điru.
Snimi se kako pospremaš suđericu i share-aj u story na instagram ili TikTok.
Mogu ja razbijati glavu do imendana i imati na tisuće super ideja, ništa ne mijenja činjenicu kako me podmuklo gleda još donja ladica suđerice.
Dok sam ja bio u njihovim godinama, mi nismo ni imali suđericu, a inicijativa oko suđa je uvije bila potaknuta od strane staraca.
Naravno da nam se nije dalo raditi ništa od kućanskih poslova, ali tko nas je pitao i nije baš da smo imali izbora.
Kad sam prvi put saznao da ću postati otac, a ima tome već šesnaest godina – nitko ni riječi nije spomenuo oko pospremanja suđerice.
Svi su me samo tapšali po ramenu i čestitali.
Rano sam postao otac, već s dvadeset i tri godine, ali tako su se posložile stvari.
Splet životnih okolnosti ili prst sudbine htio je da se doselim baš u ulicu gdje ću upoznati svoju gospoju.
Hodali smo dvije godine prije braka i rekli – to je to.
Idemo stvarati dok smo još mladi. Zajednički život, krediti, djeca… - nema se tu što čekati.

Četvrto dijete na putu
Kad smo veselu vijest podijelili s frendovima i poznanicima – svi su ostali iznenađeni.
Neki i komentirali kako „nismo normalni“ jer što će nam dijete dok smo tako mladi.
Kako ćemo si upropastiti život jer ćemo sve morati podrediti djetetu, kako nećemo moći putovati, priuštiti si neke stvari i ostala sranja iz izloga broj jedan.
Sva sreća pa takve izjave uopće ne dopiru do mene i u sebi imam ugrađen onaj „ignore“ senzor pa takve probrane verbalne gluposti pojedinca vrlo lako stavljam u „recycle bin“.
Desni klik na mišu – „Empty Recycle Bin“, lijevi klik na mišu.
Voila.
Kad je gospoja drugi put ostala trudna, čuđenja je bilo mnogo manje. I dalje tapšanje po ramenu, čestitke…
Niti jedna jedina riječ o suđerici.
Zato je treća trudnoća izazvala različite reakcije, neki su se čak i zgražali, a najviše sam podivljao na pitanje „Pa kak?“.
Pa kak – kaj?
Trudnoća?
Uh, takva pitanja sam obožavao i uvijek imao spreman odgovor.
Pa to se uči u osnovnoj školi. Za trudnoću ne treba mnogo. Stvar je samo u kompletu.
Snošaj prije svega, da ne idem u ostale detalje, a u trenutku kad spermij oplodi jajnu stanicu dolazi do trudnoće.
Ma dajte ljudi, nemojte me zaje***.
Naše djeca – naš problem.
Naše trudnoće – naš problem.
Ne kužim to zabadanje nosa u tuđe stvari koje su osobne.
Ako se veseliš, veseli se, ali nemoj biti negativan jer za to nema potrebe. Trudnoća i broj djece fakat su privatna stvar.
Isto tako popizdim i na pitanje: „Kad ćete na četvrto?“ jer to se kao podrazumijeva nakon trećeg da idemo na četvrto.
Možemo tako u nedogled, pa na peto, šesto, sedmo…
Ha? 'ajd nemojte.
Kao i ona potpuno neumjesna pitanja parovima koji još nemaju djece.
„A kad ćete raditi na bebi?“.
Ne tiče te se. Nikog se to ne tiče jer stvar je vrlo osobna.
Možda ljudi ne žele djecu, možda bi željeli pričekati s roditeljstvom.
Ne znam jesu li pojedinci ikada razmišljali na način da neki par možda ne može imati djecu pa im takva pitanja dođu točno k'o skidanje flastera s dlakave ruke ili čišćenje zubnih kanala.
Daj im utrljaj još malo soli na otvorenu ranu…
Joj…baš poludim na to.
Za dežurne dušebrižnike, četvrto dijete nemamo u planu, a možda i imamo.
Možda je gospoja baš trudna pa čekamo nalaz ultrazvuka i potvrdu spola kako bi mogli odabrati ime. Kolica koja smo kupili ionako pašu i za curicu i za dečka.
Možda.

Izvana cool, iznutra vrištim
Ono što je sigurno da sam otac već punih šesnaest godina.
Gospoja i ja imamo tri prekrasne kćeri.
Imati djecu je nešto što meni nikad nije bilo upitno i dok sam još bio mlad, vidio sam se  u ulozi oca.
S bar dvoje djece jer po meni, djeca su zaista dodatni smisao života udvoje.  
Gospoja se vidjela s troje djece pa smo postigli kompromis - imamo tri kćeri.
I bio sam iznimno sretan kad sam postao otac prvi put. I drugi put. I treći put.
Proživio s gospojom sve tri trudnoće, bio na sva tri poroda, a kad se rodila najstarija kćer shvatio sam koliko sam se promijenio jer roditeljska uloga u potpunosti te promijeni.
Teško mi je objasniti kako te to točno promijeni, ali promijeni te. Drugačiji si.  
Obuzme te u potpunosti i od tebe napravi još boljeg čovjeka.
I svakodnevni život ti se u potpunosti promijeni, ali nabolje.
Promijeni ti se način razmišljanja, vrlo lako presložiš prioritete i sve zajedno ima jedan dublji, ljepši i ispunjeniji smisao.
Koliko god da vlastita djeca, pogotovo ova tinejdžerska povremeno misle kako oni nisu na tvojoj listi prioriteta – i te kako jesu.
Uvijek i zauvijek.
Ljubav prema vlastitoj djeci je koncentrat altruizma -  bezgraničnog i bespogovornog.
Strepiš za njih i kad su stari tek minutu i kad imaju šesnaest godina.
I kad će imati trideset i šest.
Pogotovo kad su bolesni – kakav je to stres.
U kompletu s djecom idu i dječje bolesti. Prehlade, gripe, viroze, upale uha, kozice, lomovi, razbijene glave…i redoviti odlasci na hitne.
Ne znam zašto, ali neka glupost koja zahtjeva odlazak liječniku dogodi se uvijek subotom ili nedjeljom navečer i ovo je situacija u kojoj su se svi roditelji nekoliko puta našli.
Hellou Mr. Murphy.
I u tim danima balansiraš. Nastojiš biti smiren izvana, a iznutra vrištiš.
I danas se sjećam kad su starije kćeri još dok su bile male istovremeno imale rota virus.
Kakav show…u jednom trenu nismo imali više rezervne odjeće, posteljine… - čekanje u bolnici, infuzije…njihov strah, naš strah.
Prošli tjedan sam se isto jako uplašio. Ova najmlađa se ujutro probudila toliko natečenog lica da joj se jedno oko kompletno zatvorilo.
Juri na hitnu, injekcije adrenalina…stres i strepnja. Neka alergijska reakcija i kad je doktorica spomenula koji su sve scenariji mogli biti – odsjekle su nam se noge. Pa smo doslovno dežurali uz nju nekoliko noći na smjene - jer ju trebalo redovito pratiti i hitno reagirati po potrebi.
Uf.  Na sreću nije trebalo, prošlo je, sve je ok, eto je – skače u susjednoj sobi i viče da je gladna.

Popunjavanje roditeljskog spomenara
Genijalni su klinci, pogotovo kad odrastu i postanu veći. Kad kuže većinu stvari, kad imaju svoj stav, mišljenje – kad ti pariraju kao odrasle osobe u nekom razgovoru.
Kad poentiraju u najboljem mogućem trenutku.
I ova najmanja u stopu prati ove velike.
Bio sam neki dan kod najstarije u sobi. Inače ne ulazim u njihove sobe, pogotovo ako nisu kod kuće jer to je njihov prostor, njihova oaza i poštujem privatnost, a i one klasično tinejdžerski ne vole da im se ulazi u sobe. Ok.
Nakon valjda par mjeseci, ušao sam u sobu i razgovarao s najstarijom. Sve do trenutka dok nije došla naša petogodišnjakinja.
„Tata, ti si kod seke u sobi. (sekunda pauze pa zaključak) Šokantno“.
Gotovo, game over. Nema dalje. Smijali smo dobrih pet minuta.
Da – proporcionalno njihovom rastu ide i količina živaca koje vam troše, ali ima toliko mnogo genijalnih trenutaka.
Prije dva tjedna nam je riknula veš mašina pa smo kupili novu i trebalo ju je odnijeti na drugi kat, a u pomoć su mi priskočile moje velike curke.
Jesus, kakav smijeh. Ne znam što je točno bilo to poslijepodne – položaj planeta, povoljna bioprognoza, završetak razdoblja retrogradnog Merkura – ne znam, ali znam da su one bile jako dobro raspoložene, da smo tu veš mašinu nosili preko pola sata jer smo se svakih nekoliko stepenica zaustavljali i vrištali od smijeha.
One su sipale neke fore i to je bio baš onaj trenutak, tako spontan, a istovremeno onaj od trenutaka koje pohraniš negdje u svojoj roditeljskoj memoriji.
Došlo mi je da im kažem kako ne bi bilo loše tu mašinu spustiti dolje pa nositi gore još jednom – toliko je bila dobra zafrkancija.
Ubaciš to u spomenar najljepših uspomena isto kao i čitavu gomilu drugih stvari – kad se samo sjetim svih simpatičnih riječi koje su smislile.
Za vrijeme ručka – približi me stolu, a kad su bile gotove, onda je bilo – „gotova sam, sad me odbliži“. Odbliži – pazi ti dječju logiku. Mrak.
Ova najmanja još uvijek kad ima želje oko klope – govori kako želi nešto s nečim.
Kruh s linoladom, tjesteninu s umakom…, ali kad nešto ne želi onda je to „s bez“.
Jabuku s bez korice, rizi bizi s bez graška, salamicu s bez kruha…
Fenomenalno.
Sve to ide u roditeljski staž.

Naša djeca nisu savršena, pile živce, ali obožavam ih
Da ne bi ispalo kako su naša djeca – najbolja i najsavršenija na svijetu.
Ona shema – moje dijete to ne radi…
Jok.
Naravno da nisu i ne vjerujem u priče o savršenoj djeci. Pogotovo kad uđu u pubertet jer tad se povremeno pretvaraju u zvijeri. K'o Gremlini ako ih nahraniš poslije ponoći.
I naša djeca znaju dobiti jedinicu u školi, znaju biti prgava i pomalo bezobrazna, znaju i te kako piliti živce. O da – ponekad te baš brutalno izbace i takta.
Toliko da se pitaš  „jesmo li negdje pogriješili u odgoju?“.
I naše kćeri se međusobno svađaju. Potrošili smo ne znam koliko vremena objašnjavajući ovim velikima (jedna šesnaest, druga četrnaest) da ne ulaze u nepotrebne rasprave s petogodišnjakinjom, ali uzalud. I dalje to rade. Ne dopire.
Kao što i dalje samoinicijativno ne pospremaju suđericu.
Pospremaju, pomažu u kući i lagao bih kad bih rekao da nije tako.
Nisu aktivne onoliko koliko bi mi roditelji htjeli, ali…
Da li bih nešto promijenio oko činjenice da moram svoje kćeri nagovarati na pospremanje suđerice?
Niti najmanje.
Sve je to sastavni dio odrastanja i znam da će i to jednog dana proći. I mi smo bili takvi u njihovoj dobi. Kad su nam starci jako išli na živce, a mi smo bili najpametniji na cijelom svijetu.
Klinci. Djeca.
Oni su ovdje. I „najtvojiji“ su.
Voliš ih od prvog dana pa zauvijek.
Od dana rođenja, neprospavanih noći, prvih koraka, trenutka kad prvi puta izgovore „tata“ i kad ti je srce veliko k'o planina.
Ponosan si kad krenu u školu, tješiš ih kad su tužni, posvađaš se s njima oko neke nebitne stvari.
Sretan si kad krenu u srednju školu, zarade neku svoje prvu lovu preko ljeta pa počaste cijelu obitelj.
I s nestrpljenjem čekaš sve one godine koje tek slijede, završetak škole, faksa, prva zaposlenja, nesretne ljubavi, brakove…
Koliko toga još preda mnom, ali dvojbe nema.
Ti si otac. Tu si.
I ta uloga oca me kompletirala u svakom pogledu. Kao oca, supruga, prijatelja, kolegu, a sreća koju donosi je nemjerljiva.
Biti otac svojoj djeci.
Ne samo otac već i tata jer kao što sam jednom ranije napisao „svatko može biti otac, ali ne može svatko biti tata“.
Moraš biti uz njih u svakom trenutku. I dobrom i onom manje dobrom.
Tvoja je uloga odgojiti ih na najbolji mogući način, napraviti od njih pristojne, samosvjesne osobe, ali prije svega ljude.
Sve ostalo je manje bitno.
Opet suđerica zvoni. Daje znak da je gotova.
Idem ju pospremiti pa na spavanje jer kasno je i svi već spavaju. Kuća je tiha.
Moja djeca spavaju.
Ma neka spavaju - suđa će se kroz život ionako napospremati.
Sretan mi dan očeva.

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.