Četvrtak, 05 Ožujak 2020 14:32

ŽENE, MAJKE, KRALJICE #103

Napisao
Ocijeni sadržaj
(6 glasova)
ŽENE, MAJKE, KRALJICE #103 foto: Vedran Tolić

Dan žena - nažalost
Otrgnuli smo list na kalendaru, preživjeli ovu dugu i pomalo čudnu veljaču.
K tome još i prijestupnu i stigao nam je ožujak.
Već? Kud prije?
Imam osjećaj kao da je jučer bila silvestarska noć i još uvijek griješim kod pisanja datuma pa nerijetko napišem da je 2019., a nije jer već smo i te kako zakoračili u novu godinu.


Ožujak je u svakom slučaju puno bolji mjesec od siječnja i veljače.
Nakon nešto većeg trošenja u prosincu, kućnom budžetu taman treba dva mjeseca da koliko toliko dođe u normalu. Kontroliraju se troškovi, okreće se svaka kuna i čeka se neko bolje vrijeme.
Ožujak je zajedno s prvim naznakama proljeća prvi vjesnik tih boljih dana. Prije svega dani su duži, ima više sunca i čovjek se jednostavno osjeća bolje.
Dobro došao ožujak.
Ožujak je i mjesec kada slavimo žene. Žene u ožujku imaju svoj dan.
Dan žena.
Stiže i ove godine. Već ove nedjelje. 08.03. Međunarodni dan žena.
Nažalost - samo jedan dan.
Bez obzira što smo u 2020. po pitanju žena i odnosu prema njima kao da smo ostali tapkati negdje u srednjem vijeku.
Da, Hrvatska je nažalost i dalje izrazito patrijarhalno društvo. Društvo u kojem su žene još uvijek u drugom planu.
Manje cijenjene, manje vrijedne, manje uvažavane, manje voljene.
Nažalost.
Na stranu gradovi i veće sredine gdje se ovakav stav o ženama ne njeguje, ali htjeli mi to sebi priznati ili ne – još uvijek ima dijelova lijepe naše u kojima je vrijeme stalo.
Postoje dijelovi u kojima će se za predsjednicu glasati „zato jer je lijepa“, još uvijek ima dijelova lijepe naše gdje se podržava paljenje fašničkog krnje u obliku istospolnog para sa slikom Stazića u naručju.
Ima dijelova lijepe naše gdje jedan općinski načelnik na pitanje novinarke oko porijekla imovine odgovara kako mu može „popušit' …..“.
Živimo u zemlji u kojoj ex ministrova ekipa primitivaca prijeti novinarki koja samo radi svoj posao.

Plaha srna i Kraken
O seksističkim proklizavanjima naših političara da ne govorim – nagledali smo ih se i naslušali previše. Od ministra Varge koji voli da su medicinske sestre u pripijenom pa do Darka Milinovića koji je zapjevao bećarac o Zlatici koja mu je u krumpire stigla – on je praši, a ona noge digla.
Sudac koji je za seksualno zlostavljanje američke košarkašice od strane - u plavo politički obojanog gospićkog poduzetnika, izjavio kako je to rukovanje pa je nastalo „ličko rukovanje“.
Ha? Zašto?
Po svemu sudeći korona virus ćemo riješiti vrlo brzo, a društveni krkanluk po pitanju drugačijeg, modernijeg, izjednačenog načina razmišljanja o ženama - u glavama pojedinaca nećemo još desetljećima, a u 2020. smo godini.
Žalosno, ali istinito da neki imaju „problem“ sa ženama.

Ja nemam jer prije svega poštujem žene.
Živim sa četiri žene - suprugom i tri kćeri. Pet ako računam i punicu koja živi kat ispod.
Razgovarao sam s frendom neki dan koji me pitao za neki savjet jer ja kao kužim žene i imam iskustva.
Bez obzira što smo gospoja i ja već gotovo pa dvadeset godina zajedno i dalje ne mogu reći da poznajem žene i ne smatram se osobom koja je spremna davati savjete o ženama.
Kako, kad su i samom meni ponekad enigma.
Znam ponešto, ali sam voljan i dalje učiti. I siguran sam kako ću naučiti još mnogo.
Neke stvari mi vrlo vjerojatno neće nikad biti dovoljno jasne. Prije svega zašto na svako moje pitanje odgovaraju pitanjem.
Ne znam jel' to slučaj kod svih, većine ili samo kod mojih žena doma, ali kad god nešto pitam – umjesto odgovora dobijem pitanje.
To je valjda neki ženski „state of mind“ koji više ne preispitujem jer sam se naučio s tim živjeti i nema smisla oko toga se živcirati. Samo keep calm.
Naučio sam se i na česte promjene raspoloženja koje idu u kompletu s emocijama i hormonima. I svim predmenstrualnim, menstrualnim i postmenstrualnim sindromima, a u kući ih trenutno imam tri. Naučio sam se i na te dane, dane kojih u našoj kući ima na pregršt. Naučio ponekad na lakši, ponekad na teži način, ali da je izazovno – je.
Fantastični su ti momenti kad ponekad u jednom trenu gledaš u uplašenu srnu, a u drugom u Krakena.

Fajterice par excelence
Naučio sam i to da žene jesu nježniji spol. Jesu.
Nemaju problema s emocijama kao ni s iskazivanjem emocija. Istu stvar žene će drugačije doživjeti i proživjeti nego mi muški.
To ne znači da žene nisu jake. I te kako su jake.
Žene su stijene. Planine.
Istodobno čvrste izvana, a krhke iznutra. I tu svoju krhkost ne libe se pokazati.
Nježniji spol zato jer u trenutcima krhkosti vrlo često traže potporu i ako imaš privilegiju i čast biti uz njih upravo u tom trenu kad si im najpotrebniji – budi.
I nikad ne zloupotrebljavaj taj trenutak jer stvar je vrlo jednostavna – samo budi tu.

Moje dodatno poštovanje zaslužuje i svaka žena koja je postala majka. Uz svoju gospoju prošao sam i tri trudnoće, bio na svakom porodu - imamo tri prekrasne kćeri i cijela ta najljepša moguća priča oko donošenja novog života na svijet nakon devet mjeseci je nešto što se riječima teško može opisati.
Bez obzira što smo mi muški ravnopravni u svemu onomu što dolazi nakon rođenja djeteta –povezanost majke s vlastitim djetetom je posebna. Čarobna.
Nema toga što mi roditelji ne bi učinili za svoju djecu, ali mislim da su majke uvijek spremne na korak više. Žene majke su prave lavice. Fajterice par excellence.
Respect.

Teško je ponekad sa ženama, ništa manje nego njima s nama muškima, ali još teže bez njih i vjerujem da bi se oko toga trebali složiti svi muškarci.
Ništa bez žena i toga muškarci moraju biti svjesni. Svaki muškarac ima nekoliko bitnih žena u svom životu. Najbitnijih.
I ja ih imam. Svi smo ih imali.
Kronološki, na početku tu je uvijek majka. Majka je izuzetna figura u životu svakog muškarca. Imao sam i ja sa svojom majkom uspona i padova, ne znači da ih neće još i biti, ali mama je mama. I točka. Daljnje rasprave nema.
O bakama da ne govorim jer bake su te koje su dozvoljavale sve one stvari koje roditelji nisu. Trpale bombone u džepove, brinule se da nikad nismo gladni i razmazile nas.
Tu su i prijateljice iz škole koje su utjecale na nas na ovaj ili onaj način.
Prve ozbiljne ljubavi iz osnovnoškolskih i srednjoškolskih dana bez kojih ne bi mogli naučiti što su to osjećaji, što je to zaljubljenost. Kako je to ostaviti i biti ostavljen.
U nekom trenutku, prije ili kasnije u tvoj život ulazi i ona.
Ja sam imao sreću pa je ušla prije.
I ovdje je već dvadeset godina i nadam se kako će biti još narednih dvjesto i dvadeset jer se fantastično nadopunjujemo.
Uživamo zajedno i ne mogu zamisliti drugačiji život od ovog kakav upravo jest.
Ušle su u moj život zahvaljujući gospoji još tri žene. Jedna ima šesnaest, jedna četrnaest i jedna pet. I te moje ženske obiteljske puzzle su potpune i s malim i ponekim nesavršenostima – savršene su upravo takve kakve jesu.

Žene, majke, kraljice
I kako da onda ne cijenim i ne poštujem žene. Kako da se ne ljutim na one primitivce i krkane koji ih smatraju manje vrijednima, koji ih manje uvažavaju, manje poštuju.
Ne mogu ostati imun na to.
Kao ni na činjenicu da i dalje postoje rodni stereotipi i rodna neravnopravnost, da žene u 2020. godini i dalje zarađuju manje nego muškarci, a samim time su im i mirovine manje.
Da su manje zastupljene na upravljačkim pozicijama i u politici, kako lokalnoj i regionalnoj, tako i državnoj.
Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Složio bih se s tim i dodao kako iza svakog muškarca stoji žena, a iza svake žene muškarac.
Tako bi barem trebalo biti i taj jedan ravnopravni odnos treba njegovati.
O kućanskim poslovima da ne govorim - prema nekim istraživanjima 83% svih ili većinu kućanskih poslova obavlja samo žena. To je onaj famozni „behind the scenes“ posao koji se ne vidi, a tu je. Kuhanje, pospremanje, peglanje, nabavka, čišćenje…nastavi niz do beskonačno.
Gotovo 59% žena isključivo same brinu o djeci…
Pa zar to nije žalosno?
Što mi muški možemo napraviti po tom pitanju. Mnogo i ništa. Stvar je izbora.
Vratimo se na početak. Ušli smo u ožujak.
Već.
Mjesec u kojem se slavi i Dan žena.
Pokažite vašim ženama da su vam bitne, da cijenite i poštujete sve ono što rade. Uključite se. Pomozite.
Nije stvar u poklonu. Stvar je stavu, pokazanoj emociji, pogledu, ponašanju, zagrljaju. One će i te kako znati to cijeniti.
I neka taj dan ne traje samo taj dan.
Neka se produži na tjedan, mjesec, godinu. Dvadeset godina.
Dvjesto i dvadeset godina.
Žene, majke, kraljice – u nadi da će se vrijeme ipak promijeniti i da ćete dostići svoj zasluženi status u društvu – moj naklon do poda, dužno poštovanje i sretan vam vaš dan.

 

© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.