K'o u onoj reklami – „Znam kako vam je.“
Koliko god neki o ovoj temi pričaju nevoljko i izbjegavaju razgovor o tome jer sve što se događa iza vrata spavaće sobe tamo treba i ostati, ja nemam nikakav problem razgovarati o tome. Poštujem tuđi izbor i ako netko o tome ne želi ni slova izustiti – sve ok.
Poštujem. Ja nemam problem oko toga.
Svi smo ljudi – od krvi i mesa i većinu nas muče iste stvari, isti životni problemi, isti životni izazovi. Uostalom, razgovor može djelovati i terapeutski jer lakše je kad znaš da u svom problemu nisi usamljen i kako ima i nekih drugih koji su se suočili s istim problemom.
Možda i nije baš pristojno veseliti se tuđem problemu, ali kad znaš da i drugi imaju sličnu situaciju – lakše ti je. 
Za uspjeh svake veze potrebno je da stvari funkcioniraju u svim segmentima – to je bar moje mišljenje, i čim jedna stvar šteka i preskače – dolazi do određenog nezadovoljstva i eto problema u vezi. Često jedan problem dovodi do domino efekta pa se problemi multipliciraju i dodatno kompliciraju čitavu vezu. Zvoni alarm i tako načeta veza ili brak – može biti dovedena u pitanje.
Potrebno je u takvim situacijama pronaći dovoljno snage i suočiti se s problemom koje god vrste on bio. Pa makar to bio i problem u krevetu.
Ležali smo neku večer gospoja i ja u krevetu. Bila je skoro ponoć, klinci su već spavali, a i mi smo se spremili za krevet. Ni ova večer nije prošla bez rituala pred spavanje. One male stvari koje čovjeka vesele, ali uzalud sve to kad znaš da te nešto tišti…ne daje ti mira.Roleta na prozoru naše spavaće sobe nije bila spuštena, mjesec je bio u uštapu i soba je bila ispunjena ugodnom mjesečevom svjetlinom.
Mnogi bi čak pronašli i romantiku u tom trenu. „Can you feel the love tonight?“ i te sheme.
Da, u nekom drugom filmu, u nekom drugom trenutku, ali je*i ga, nije bio taj film i nije bio taj trenutak.
Nisam mogao spavati i promatrao sam stvari oko sebe. Jedan par iskorištenih Frozen dječjih čarapa na podu jer mala nije pospremila za sobom, a rekao sam joj da ih odnese u košaru za prljavi veš. Nije.
Nisam bio siguran je li na čarapama Elsa ili Ana bez obzira na to što sam ih jutros imao u rukama dok sam spremao malu za vrtić i što znam da piše i ime, ali nisam se mogao sjetiti.
„Can you feel the love tonight?“ – ni najmanje.

Kad splasne…uzbuđenje
Na ručkici njezinog dijela ormara - kao i obično, visio je grudnjak. Navike koje se nikako ne može riješiti i koju ja nakon „sto“ godina veze još uvijek nisam uspio shvatiti.
Djeca su kopija roditelja pa su i starije kćeri preuzele taj običaj. Grudnjaci se vješaju gdje god se stigne pa sam povremeno okružen grudnjacima. U kupaoni je ponekad šuma grudnjaka. Raznih boja, uzoraka i veličina.
Ne uzrujavam se oko toga jer sam tisuću posto siguran kako tu naviku nisu pokupile od mene jer ja grudnjak ne nosim.
Pored radijatora vidim i svoju torbu za posao koja kao da mi se smije i podsjeća na to kako su do petka ostala još tri radna dana, a na poslu je ono doba godine kad je baš gužva. Sastanci, prezentacije, pregovaranje, razgovori… Jesus – ne da mi se.
„Can you feel the love tonight?“ – još uvijek ne.
Gledam na sat, 00:03 – imam osjećaj da nikad neću zaspati.
Mjesec i dalje neumorno svijetli, a mi i dalje ležimo u krevetu. Ona na svom dijelu kreveta, ja na svom. Okrenuo sam se na drugu stranu i gledam u zid ispred sebe pa se sjetim kako na ljeto treba farbati. Joooooooooojjjjjj – ne da mi se.
Mala je imala svoj kreativni trenutak s bojicama na zidu još prije pola godine. Ljubitelj apstraktne umjetnosti u tom crtežu će vidjeti i kućicu, i obitelj, i baku. Čak i mene.
U kući vlada apsolutna tišina i imam osjećaj da čujem vlastite misli. Uživa u mirisu čiste posteljine, ali i dalje ne spavam, ali ne spava ni gospoja.
Pričali smo o tom našem problemu u krevetu večeras i otišli nakon toga u krevet. Neko pametno rješenje nismo pronašli i sad ležimo u krevetu svatko sa svojim mislima.
Čujem kako diše – nedovoljno ujednačeno pa znam da je budna. I ona vjerojatno u nekim svojim mislima. Grudnjaci, čarape, torba za posao, farbanje.
„Can you feel the love tonight?“ – jok.
Nije se to pojavilo odjednom.
Nije došlo ni jučer, ni prekjučer jer traje već nekih pet i pol godina. S kraćim ili dužim prekidima. Razveselili smo se u tim povremenim trenutcima kad je bilo sve ok.
Kad je bilo sve po starom. Sve je funkcioniralo besprijekorno i ti trenutci su bili baš posebni, ali su trajali vrlo kratko. Taman neki tračak nade, svjetlo na kraju tunela, a onda opet razočaranje.
Uzbuđenje je splasnulo.

Erektilna disfunkcija, smanjeni libido i nedostatak strasti
Otkad se taj problem pojavio pa do danas nismo pronašli učinkoviti način kako ga riješiti. Govorili su nam neki kako će proći samo od sebe, kako moramo biti strpljivi, kako ne smijemo tražiti krivca jedan u drugome i da se jednostavno naučimo živjeti s tim dok ne prođe. Tješili su nas i govorili kako će proći samo od sebe jer kako je se problem pojavio tako će i nestati.
Ne nestaje – već pet i pol godina.
Lako je nekome sa strane davati savjete i biti pametan kad on/ona tih problema nema.
Ne prolaze oni kroz ovo što prolazimo gospoja i ja, ali kako sam klasa optimist siguran sam da će proći. Čitavo vrijeme guglam, čitam članke, savjete stručnjaka raznih profila, osobna iskustva ljudi po raznim forumima.
Pronalazim i sebe i gospoju u svakom tekstu, svakoj osobnoj ispovijedi onih koji isto pate. Jedino što me tješi je činjenica kako su svi u nekom trenutku riješili svoj problem i konačno došli na svoje.
I ja se nadam kako će i nama jednom „svanuti sunce“, kako će doći to jutro kad ćemo gospoja i ja u krevetu dočekati zoru.
Sami.
Sretni.
Odmorni i naspavani.
Sorry ako sam vas možda razočarao i ako ste pomislili kako je riječ o problemu tipa: erektilna disfunkcija, nedostatak strasti, smanjen libido ili nešto u tom smislu.
Ma niti slučajno.
Džentlmeni o tome ne govore, dobar odgoj je dobar odgoj (hvala stara) i intimne stvari ipak će ostati intimne.
Naš „problem“ u spavaćoj sobi ima svoje ime, prezime i karakter. Ona se zove Ida, ima pet i pol godina i spava s nama u krevetu.
Da, to je naš „problem“.
Problem zbog kojeg se gospoja i ja ne možemo pošteno naspavati. Treće nam je dijete po redu i prvo koje spava s nama u krevetu. Ove dvije starije dok su bile male spavale su u svojoj sobi. Danas spavaju svaka u svojoj i znale su dok su bile male ušuljati ponekad u krevet, malo pomaziti i to je to. Noć je bila za spavanje. Svatko u svom krevetu. Sretan i naspavan.
Sjećam se tih vremena kad je noć bila rezervirana isključivo za odmor i spavanje. Aaaaaaaaa.
Aaaaaaaa ne kao uzvik, nego kao onaj uzdah olakšanja.  
„Can you feel the love tonight?“ – da. Da. Da.
Osjećam ljubav prema svom krevetu i kvalitetnom snu. Nisam od onih koji mnogo spavaju, ali kad spavam volim da je to fino. Pogotovo kad sam umoran, a ima tih razdoblja kad se mnogo radi i kad čovjek pati za poštenim snom. Poslijepodnevnom drijemežu. Volim se ispružiti i ubiti oko. Madrace smo ionako otplaćivali na dvanaest rata i vrijede svake kune, ali uzalud kad nemaš mjesta.

Majčina sisa
Treća kćer je prva koja je bila na majčinom mlijeku. Jedina koju je gospoja dojila. S ove dvije nije išlo koliko god se gospoja trudila, a trudila se. Vjerujte mi – je jer ja sam bio taj koji je to s njom proživljavao pa su ove dvije umjesto majčine sise, odrasle na bočici i umjetnoj hrani. Treća je potvrdila onu staru – treća sreća pa je najmlađa kćer osjetila svu radost majčinog mlijeka, a i gospoja je bila majčinski ispunjena.
Kažu pedijatri da se upravo kroz dojenje stvara neka posebna veza između majke i djeteta i ta veza je sudeći po ovom „još uvijek spava s nama u krevetu“ ostvarena. Njih dvije su bile sretne, a i ja sam bio sretan zbog njih. Sreće za izvoz.
Spavala je mala u svom kinderbetu, lagao bih kad bih rekao da nije, a kasnije i u svom malom krevetu zajedno s nama u sobi, ali često je po noći uskočila nama u krevet pa pronašla svoje mjesto negdje u sredini. Čak smo uspješno i vrlo bezbolno odradili prestanak dojenja jer gospoja je jednostavno morala otići i tu je priči došao kraj.
Baš happy end – bez ikakve drame – na radost sviju nas.  
Navika spavanja u našoj sobi i dalje je ostala, kao i dolasci nama u krevet. Vrijeme ide, dijete raste, a naš krevet i dalje istih dimenzija. Nedovoljno širok za sve nas jer mala ne spava onak' mirno i blaženo kak' klinci na reklama spavaju.
Noću je aktivnija od hrčka koji je dobio izgon iz boravka jer je noću suludo aktivan, a onaj kotač koji neprestano vrti cvili i škripi pa sad živi u svom kavezu u hodniku.
Promatrajući hrčka i promatrajući malu – ponekad ne nalazim razliku i nije mi jasno kako se naše dijete uspije naspavati preko noći kad je toliko aktivna. Spava, a ne miruje.
Ujutro se gospoja i ja znamo probuditi kao da nas je netko premlatio jer „tu me reži“ ako mala nije odradila nekoliko uzastopnih gimnastičkih treninga na parteru tijekom noći.
Čudo jedno što ta mala radi.
Ona je od one djece koja sve rade naopako. K'o TBF – „Uvik kontra“ i umjesto da spava normalno okomito po dužini kreveta, ona veći dio noći spava vodoravno.
Glava je najčešće negdje kod gospoje, a noge su mojim rebrima, na mojoj glavi, u oku.
I ne miruje.
K'o mačka kad ide onako sa šapama, tako i ona…ne miruje. Non stop se mrda.
Budimo se s masnicama.
Ida se vrti k'o mali zvrk i nema gdje je je nema tijekom noći. Promijeni tisuću poza i nema mirnog sna, a ako imaš sreće postoje trenutci kad je nema. Priljubi se uz gospoju k'o priljepak, a ti guštaš u komociji i prostoru.
Sreća ne traje dugo jer se u jednom trenutku odvoji od gospoje i prilijepi uz tebe. Pa se komoda gospoja.
Stavi glavu na tvoj jastuk i diše ti ravno u uho. Postoji i bonus – u vrijeme prehlada i viroza kad joj je začepljen nos – onda ti hrče ravno u uho. Bjutiful, a ti ujutro u uredu moraš biti svježiji od uredskog osvježivača prostora.
Can you feel the love tonight? Aha.

Kad postanemo djed i baka
Krajem prošle godine smo uspjeli dogovoriti kako će početi spavati u svojoj sobi. Mi gubimo radnu sobu, ona dobiva svoju sobu. Pristali smo na to jer miran san nema svoju cijenu.
Realno – ima.
Novi krevet s jogijem, stolić s dvije male stolice, tepih, ormar, dvije police, novi poplun, jastuka, postelina i par sitnica – skoro pa dva soma kuna. Plativo u šest mjesečnih rata. Beskamatno.
Živio poznati švedski prodavač namještaja.
Zajedničkim snagama sve smo smonitirali i nova dječja soba bila je „k'o cukor“.
Budući da je krevet imao još jedan u sebi, onaj koji izvučeš pa ustvari imaš dva kreveta u jednom gospoja je ta koja je na sebe preuzela uspavljivanje i spavanje s malom.
Dok se ne privikne.
Nije se privikla, a kad smo ju prvi put ostavili samu, negdje oko pola tri u noći ušla je ljutito u našu sobu i viknula „ostavili ste me……“.
I eto nje opet natrag k nama. U naš u sobu, u naš krevet. Više nema njenog malog krevetića u sobi i nema opcije da ju u nekom trenutku prebacimo tamo. Jok.
S nama je. Mi smo njeni – ona je naša.
Početkom godine i mala je donijela svoju novogodišnju odluku. Ne samo da spava s nama nego je u naš krevet dofurala svoj jastuk, poplun i cijelo društvo plišanaca. Nerijetko se umjesto s jastukom pod glavom ujutro probudim na spužvi Bobu ili nekom od likova iz serije Zdravoljubaca. Jeeeee.
Čitao sam neki dan o nekom najnovijem istraživanju koje je potvrdilo kako djeca će djeca koja spavaju s roditeljima biti inteligentne, sigurne i samouvjerene osobe.
Ona je samouvjerena već sad. Sa svojih pet i pol.
I jako je sigurna. Sa svojih pet i pol.
Sigurna u odluku kako joj je baš gušt spavati sa starcima. ?
Ovo istraživanje je utjeha svim onim roditeljima koji se muče s istim „problemom“ kao i mi i to je najmanja žrtva koju mi roditelji možemo učiniti za svoje dijete. Nema toga na što nismo spremni kad su naši klinci u pitanju.
Znam da će i ova faza proći jer ne može ovako zauvijek. U nekom trenutku to mora prestati. Pa neće valjda i zet i unuci danas sutra s nama u krevet.
Trenutno smo u nekim pregovorima oko njezinog povratka u njezin krevet. Možda ovaj put i upali.
Bez obzira na moje cendranje, ništa ne bih mijenjao. Nakon cjelonoćne borbe i traženja nekog položaja u kojem ćeš uspjeti barem malo odspavati – jutro donosi instantni „delete“. Kad te to tvoje malo čudo zagrli najsnažnije na svijetu i kaže „Tata volim te.“ zaboraviš na sve, a naspavati ćemo se već jednom.
Ako ne prije, u penziji sigurno. I to u one dane kad unuci neće biti na spavanju kod nas, kad ćemo gospoja i ja biti djed i baka.
Baka/djed…? Jesus…ne još jer smo mladi. Mora da buncam. Idem odmoriti.
Take A Break.