• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 12 Lipanj 2018 19:55

ŠKOLSKO ZVONO #10

Napisao
Ocijeni sadržaj
(10 glasova)
ŠKOLSKO ZVONO #10 foto:goconqr.com

Idu čete prosvjetara
Ovisno o tome čime se bavimo u životu i što nam je posao to nas na neki način definira i u privatnoj sferi. Ja radim u turizmu i imam gomilu dragih ljudi s kojima me spojio posao.
Osim posla koji radiš, ovaj privatni dio povezan je i s poslom tvoje bolje polovice. Potrefilo se tako da moja gospoja radi u školi. Predaje povijest u višim razredima.
I tako malo po malo kroz sve ove godine koje provodimo zajedno, u moj život su ušli brojni prosvjetari, ne mo'š se riješit' škole nikako. Pobornik sam ja cjeloživotnog obrazovanja, usavršavanja, konstantnog učenja i proširivanja vidika, a kada uz sve to oko sebe imaš još i gomilu prosvjetara, onda se to nekako još malo i pojača. I ne gine ti učenje.

Jednom zgodom mi je jedna gospođa rekla kako postoje neka istraživanja da su obiteljski prijatelji u životu nakon stupanja u brak nekako više sa ženske strane. Malo sam razmišljao o tome, razgovarao s nekim svojim frendovima i to je zaista tako. Većina ekipe s kojom se družimo je sa ženinog spektra. Ima naravno i tu dragih ljudi s moje strane, ali većina je nekako definirana s njezine. I to je ok.
U konačnici svelo se na to da sam okružen prosvjetarima od kojih su mi neki postali i obitelj. I ta moja plejada prosvjetara osim zakonite gospoje sada uključuje i Sandru, Tomislava, Aleksandru, Darju, Dubravku, Filipa, Daniela, Anu, Anitu, Nikolu, Zorana, Stjepana, Krešimira, Nikolu (nije greška – dvojica su), Tinu, Nadicu, Ivanu. I još jednu Aleksandru. Da ne zaboravim i ove s faksa – tu su i Marinu i Silvio.
I svi navedeni su prisutni u mom životu, neki više - neki manje. Ali podjednako dragi. I sa svima imam neku priču, neku poveznicu. Aleksandrinom sinu sam krizmani kum.
Filip, Daniel i Nikola sa svojim obiteljima su nakon nekih uz posao vezanih susreta postali dragi obiteljski prijatelji. Kad sam morao raditi neko istraživanje sa srednjoškolcima za potrebe faksa, prvi razred u koji sam ušao je bio razred moje Darje. Hvala ti Darja – to se ne zaboravlja. Poslije je sve išlo lakše.  
Nakon nje eto i Dubravke koja mi je pomogla u istoj namjeri. Ista ta Dubravka mi je bila i mentorica u mom turističkom poslu diljem Europe. Hvala ti Dube.
Nadica mi je pomogla s nekim instrukcijama pa sam engleski na faksu razvalio na prvom roku s čistom peticom. Hvala.
Nadam se da nisam nekoga zaboravio, a ako jesam no hard feelings – skoro je ponoć, kuckam po tipkovnici i mozak mi više nije na onom broju okretaja na kojem je bio rano jutros.
Jutarnji sam tip i ujutro mogu sve. Ujutro sam hiperaktivan, a navečer onako više cool, tiši i suzdržaniji. I ta moja jutarnja ekstatičnost moju gospoju dovodi do ludila. Ona definitivno nije jutarnji tip. Ona ujutro voli tišinu i voli piti kavu u miru. I tišini. I voli umakati kekse u kavu i onako još snena uzeti si dovoljno vremena za razbuđivanje.
Ja sam ujutro totalno „opposite“. U trenutku kad zazvoni alarm na mobitelu, najradije bih u Mamićevu stilu dreknuo „aaaaaaaaaaaajjjjjmmmmmmoooooo“ i k'o da me struja protresla, ubacim u petu i fiju. Ajmo u novi dan. I sve na brzinu. I razbuđivanje i kava i onda u toj brzini predugo namačem taj keks u kavi pa pukne napola i nestane negdje na dnu šalice. Pa se smijem sam sebi kak' sam si bedast rano ujutro. I sto stvari bi ja obavio još prije posla, i napravio plan za cijeli dan, i dogovorio s gospojom sve što treba još poslije podne, ali jok. Ujutro se cijeni tišina. Šmrc.

Moja prijateljica je školska učiteljica
Historia et magistra vitae. I to je fakat tako. Povijest se ponavlja i može nas naučiti kako se neke stvari ne ponavljaju, kako se neke stvari ne zaboravljaju. Ili se ne bi trebale ponavljati tj. zaboraviti, ali ima nekih stvari koje bi ja volio zaboraviti. A tiču se povijesti – točnije profesorice povijesti.
Oko te povijesti svi rade neku dramu, nešto se svi uzmuvaju oko toga…kao ful je to teško, k'o će popamtit' sve te godine, događaje, kronologiju. Meni je povijest baš cool.
Matematika mi je 10 x na kvadrat kompliciranija (čitaj: sto puta). Ako nešto nisam ljubio, to je matematika…nismo se imali i to mi je predmet koji me mučio, ali onako - podosta (Darja sorry…). Imao sam ja uvijek četiri/pet da se razumijemo, ali racionalni i realni brojevi, potencije, korijeni, jednadžbe i iste te jednadžbe koje to nisu trošile su moje slobodno vrijeme. Za moj pojam previše. Ili jesi jednadžba ili nisi. Ne mo'š biti nejednadžba. Odluči se. Pa makar se za to morala odlučiti referendumom.
Ja sam društvenjak po vokaciji. I volio sam povijest. Toliko jako da sam oženio profesoricu povijest. Naravno da nema apsolutno nikakve veze što gospoja predaje povijest, mogla je predavati i kemiju. Ili biologiju. Glazbeni, etiku…svejedno. Potrefilo se da predaje povijest.
Da stvar bude bolja, kada je počela raditi, zaposlila se u osnovnoj školi u koju sam išao i ja tamo davnih dana. Pa zar od svih osnovnih škola baš u toj….eh.
I mentorica joj je bila profa koja je predavala meni. I još su se na koncu njih dvije skompale i postale si baš ono ok.
I tako ja jedno poslije podne stižem doma s posla, otvaram vrata od kuće, vičem nešto, dobacujem i ulazim u kuhinju – kad ono – šok.
U nastojanju da što prije operem ruke, sjednem za stol i pojedem konačno nešto pametno taj dan - imam koga vidjeti. U mojoj kuhinji (otplaćenoj na dvanaest obroka; bio sam gladan u tom trenutku  jako – kad smo već kod hrane, uvijek me fascinirala ta varijanta otplate na obroke… ma kakve obroke, pa niš' ne jedemo) sjede dvije profesorice povijesti. Ova prva je moja – vlastita, a potonja, moja profa povijesti iz osnovne škole. Ups.
Blesavo se cerekam, ne znam kud' bi gled'o, kaj bi rek'o, gutam knedle (figurativno, ne doslovno jer taj dan je gospoja napravila kelj i faširance) i ne znam što bi. Ostao sam bez teksta. Kakva situacija – totalno neprirodna.
'Ajde daj se probaj sjetiti koliko si puta u vlastitoj kuhinji zatekao profu iz osnovne škole kako pije kavu iz tvoje najdraže šalice. Složit ćemo se – nikad.
E pa vidiš – ja jesam. I bilo je totalno čudno.
Još više me izbezumila činjenica kak' su si njih dvije super – one si ćaskaju, smiju se…baš im je ok, a je ne znam kud bi sam sa sobom. I još su si na TI. O jesus.
I naravno da je moja bivša profa gospoji morala ispričati kako sam joj tamo neke godine u tamo nekom razredu u pernicu stavio neku bubetinu. Hrušta, žohara, jelenaka…
Nešto s puno nogu i ticalima je plazilo za vrijeme odmora po razredu i baš mi se činilo kako bi bilo super smiješno da to stavim profi u pernicu. I baš je bilo super smiješno. Nama.
Profi nije.
Ni pedagogici nije bilo.
Ni mojoj staroj.
I meni je prestalo biti smiješno u trenutku kad sam došao doma.
Ali sada kad se sjetim, nakon dvadeset i kusur godina opet mi je smiješno. Evo baš se smijem….
I dok su se moje povjesničarke družile, godine su prolazile. One su si sada super, idu zajedno na seminare. Cimerice su dok su na putu pa bi se moglo zaključiti da moja profesorica povijesti spava s mojom profesoricom povijesti. Ovo je genijalno.
I da mi je netko ikada rekao da ću s vlastitom gospojom i profom povijesti iz osnovne škole ići na neki stručni skup (nemam pojma koji, ali znam da svi u prisutni u dvorani bili profesori povijesti) i da će me one prešvercati na taj događaj i da ću tamo s veseljem slušati predavanje o Hasburgovcima – ja bi rek'o: pa ti si lud. Ne pričaj gluposti, ali eto i to se dogodilo.
I tako je moja profa iz povijesti isto dio mog života. I ok smo si. I riješili smo situaciju s pripadnikom još uvijek nepoznate životinjske vrste. Oprostili smo si.
Zanimljivo je i to kad odeš u osnovnu školu koju si pohađao jer moraš pokupiti gospoju, a profesorska škvadra baš ima neko druženje pa te bivši razrednik pozove da uđeš u zbornicu i sjediš tako u zbornici i po treći put odbijaš čašu vina kojom te nutka profa iz tehničkog i totalno ti je čudno što ti se svi vesele i tapšaju te po leđima. A tebi neugodnjak. Ali brutalni. I jedva čekaš da odeš, a ne puštaju te. Uhvatili te k'o čopor pit bull-ova i drže.
Vrhunac ovog kompleksnog povijesnog odnosa je bio kad je jednom zgodom moja profa rekla da slobodno ja njoj mogu govoriti ti. Jer sad smo si ok. Hm. Hm. Hm.
Ok, sve razumijem i super ste mi i sve pet i poštujem vašu najbolju namjeru, ali jednostavno nisam mogao to nekako prebaciti preko ustiju. Jednostavno ne mogu. I frendovi smo na face-u, i spavate s mojom ženom i vozite se u mom autu, ali ne ide. I nemojte se ljutiti zbog toga. To ne znači  da vas manje imam rad. Naprotiv, ovdje ste i drago mi je zbog toga. I budem vam i dalje persirao.  

Prosvjeta kao poziv
Budući da sve gore navedene moje prosvjetare poznajem vrlo dobro, neke čak i odlično, a ima ih moćna gomilica dajem si za pravo i suditi o njima. I odgovorno tvrdim da ta „prosvjetarska bagra“ s tri mjeseca godišnjeg za ništa drugo nije sposobna. Oni su najsposobniji samo za prosvjetu.
Prosvjeta je ušla u svaki dio njihova života i oni svoj posao žive. Punim plućima. Iz dana u dan. Njima posao nije posao, njima je prosvjeta poziv.
I kao što njemački filozof Max Weber tvrdi da bi politika trebala biti poziv, a svjedoci smo da u ovoj našoj državi to nije tako, ali ostavimo se politike sada, prosvjeta je ovoj mojoj ekipi poziv. Kad sam već taknuo u gospodina Webera, gajim jedan vrlo naglašeni animozitet prema dotičnom. Njegova knjiga kao prva knjiga na prvoj godini faksa rezultirala je brutalnim failom na prvom roku. I sjetim se Kursara koji me rušio, profesor, isto prosvjetar. Eto, i on je bio dio mog života. Obeshrabrio sam se i čak sam mislio odustati od faksa, ali on me potaknuo, dao mi kuraž i tjerao da radim dalje. Hvala vam.
Weberova Politika kao poziv stoji još na polici u boravku, kao spomen na ovaj (ne)uspjeh. Kupila gospoja na predzadnjem Interliberu po akcijskoj cijeni i slavodobitno mi uručila uz salvu smijeha. Pa hvala ti draga.
Prosvjeta kao poziv. Da. Možda zvuči malo utopijski, ali tome je zaista tako. Društvo živi u nekoj opakoj zabludi da je posao učitelja/nastavnika/profesora čista zabava. Ne znam otkud te imaginarne ideje, ali sto puta sam se uvjerio da pojedinci tako misle. A na izjave pojedinaca kako prosvjetari imaju „tri mjeseca ferija po ljeti“ dobijem duplu dozu ospica.
To je sad moderno. Na ospice mislim.
Pa već kad si spomenuo tri mjeseca ferija po ljeti, zaboravio si puna tri tjedna zimskih praznika, desetak dana za Uskrs, a gdje su još sva ona spajanja u kojima smo mi Hrvati velemajstori…čovječe pa ja bih rekao da to sve skupa kad se zbroji je sigurno nekih sedam mjeseci slobodnih dana. Ako ne i više. Možda sam malo i fulao, ali priznao sam ranije da mi matematika baš i ne ide. Stoji. I sav taj prosvjetarski rad za osnovicu od nekih 5400. Bruto.

Mamica su kifle pekli
Popio sam gomile kava s prosvjetarima, dočekao ne znam koliko novih godina, pojeo ne znam koliko kolača i s njima u društvu bio na brojnim dodjelama sakramenata. Znam ih u dušu. I kad su zajedno, pričaju o školi, pričaju o klincima, pričaju kako poboljšati metodologiju što napraviti s ovim, a što s onim. I sve znam o pripremama, planovima ploče, Bloomovoj taksonomiji, ishodima, analizama, sintezama, kurikulumu, IP-u, PP-u, eksperimentalnoj školi za život i svim ostalim prosvjetarskim pričama.
Jednom sam čak u nekom društvu prosvjetara bio toliko u priči da me jedna iz glazbenog pitala: Kolega, a što vi predajete?
Matematiku sigurno ne.
Upoznat sam sa svim prosvjetarskim pitanjima i znam što ih muči. A muči ih gomila toga. Prije svega administracija. Pa brate mili to nije normalno koliko te administracije ima. Pa gledam svoju gospoju kako satima bdije nad tim papirusima za školu. Pa onda još satima drlja po tom računalu jer imaju elektronski imenik pa treba zadovoljiti i tu gladnu informatičku zvijer jer administracija mora štimat'. U promil.
Da ne zaboravim sezonu testova.
To je vrijeme kada normalan život u kući prestaje. Sve je podređeno ispravcima testova u što kraćem roku ne bi li klinci što prije dobili svoje ocjene i bili veseli. Ili manje veseli.
Tih dana mi ostali u kući ne pitamo ništa. Besciljno lutamo hodnicima stana, prevrćemo košare i ormare u potrazi za posljednjim komadom čiste odjeće, svađamo se oko zadnja dva jaja u frižideru, kuhani ručak spominjemo kao nešto lijepo iz daleke prošlosti, a želja za nekim finim kolačem se ne izriče. Ni pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu. Toliko hrabrih i odvažnih u našoj kući u sezoni testova nema. Zadovoljavamo se posljednjim paketom Petit Beurre keksa. To nam je u datom trenutku sve. Top topova. Vrh vrhova. Ma kakva mađarica ili čupavci. Petit Beurre je zakon.

Tu je i fantastičan kraj školske godine. Vrijeme kada se mobitel zbog desetaka poziva puni nekoliko puta dnevno. Zovu kolegice razrednice, raspituju se za svoje učenike, brinu. Je li ispravio ocjenu, koliko mu je dugova još ostalo. Hoće li biti sve ok? Mole ju i kume da maloj Petri da još jednu priliku jer je obećala da će naučiti sve za ovaj četvrtak i neka ima razumijevanja.
Sjetio sam se ovaj tren i obilježavanja dana kruha. Svatko od djece trebao je donijeti nešto u školu. Gospoja se to jutro probudila u pet.
Nije me probudila ona. Probudio me mikser jer je odlučila svojoj školskoj djeci donijeti friško pečene kiflice. Gledam ja taj cirkus u kuhinji, ona se ispričava što me probudila i objašnjava kako mora svojima nešto odnijeti.  A što ću? Uzimam jaja, mutim ih u tanjuriću jer kiflice treba premazati i posuti sezamom.
U pet ujutro.
Ne manje bitno je i razdoblje povratka s višednevne izvanučioničke nastave. Ne spavaju prije jer se brinu da li će biti sve ok. Ne spavaju niti jednu noć dok su na putu jer na brizi imaju tridesetak svoje djece. Djece čiju su brigu roditelji povjerili upravo njima. Brigu koja podrazumijeva angažman od 0-24. I moraju znati apsolutno sve o svakom djetetu. Tko ima kakve alergije, tko što smije, a što ne smije jesti. Tko pije kakve lijekove. Kome je mučno u autobusu. Čime zaokupiti one živahnije i kako ih ukrotiti, a sve da se spriječi bilo kakva nepoželjna situacija.
I onda po povratku spavaju i spavaju. I dok spavaju zasigurno zbrajaju svoje „masne nezaslužene dnevnice“ koje su vidi čuda još i dodatno pojačane „naknadom za povećanu odgojno obrazovnu odgovornost“ u iznosu od 50 kuna dnevno nakon oporezivanja.
Smiješno.

I to gledam iz dana u dan. I znam da su svi takvi. Predani poslu.
I onda mi netko priča kako su prosvjetari ovakvi i onakvi. Nemoj. Ne dam na prosvjetare.
Klinci kao klinci su takvi kakvi jesu. Vremena se mijenjaju pa su i oni drugačiji, ali su klinci. I s njima svaki profesor može izići na kraj.
Roditelji su posebna priča, a kad čujem neke priče, hvata me jeza i lagano mi trnci idu od glave do pete. Pa čovječe kakvih tu pacijenata ima. Kandidata za ozbiljnu psihoterapiju na vagone. Za izvoz. U Irsku.
Uz sav taj posao još i borba na prvoj liniji s roditeljima jer nekima bilo koja ocjena ispod pet nije prihvatljiva. Ma daj me nemoj. Eto, moja najstarija sad u ciljnoj ravnini ove nastavne godine popila dvojku iz kemije. Pa kaj sam trebao otići u školu i napraviti cirkus?
Ne pada mi napamet. Milo, koliko si učila toliko si dobila. I točka. Nemamo o čemu dalje raspravljati. Popij čašu H20 i daj si mira.

10-kre iz Koprivnice
Mobitel mi je neki dan neprestano blinkao izbacujući vijest o biseru iz Koprivnice. O tome su pisali apsolutno svi.
Nema portala koji nije objavio ovu vijest. I ne bi me to toliko dirnulo da je neka vijest. Nije. Na proslavi maturalne večeri Obrtničke škole iz Koprivnice profesor je napravio generalno sranje. I time bacio ljagu na cijeli prosvjetarski ceh.
Maturanti su priveli kraju nastavnu godinu, oporavili se od norijade i krenuli u razdoblje stresa u vidu državne mature, ali kraj srednje škole potrebno je i malo formalnije proslaviti.
Curke mjesecima unaprijed biraju haljine i cipele, razmišljaju o frizurama. Ljubomorno će odmjeravati one iz ce razreda i komentirati kako se tamo neka preloše obukla. I zbog nekoliko slojeva šminke previše, izgledati će barem deset godina starije.
Neki od dečki prvi puta će na sebe staviti odijelo. I fensi cipele. I odjednom su do sada svakodnevni donji dio trenirke i hoodica zamijenjeni ozbiljnom odjećom.  
I svi će si biti jako važni i odrasli. I to tako mora biti. I to je ok.
Da ne govorim o tome kako se dobar dio tih mladih potajno nada kako će konačno na maturalnoj večeri u svom najboljem i najljepšem izdanju uspjeti zbariti komada koji mu/joj se već mjesecima sviđa. Pa ako se ništa ne dogodi na maturalno – kad će?!
I što se dogodi?
Dogodi se to da se neki tamo 10-kre profesor toliko nalije da gol do pasa tetura po podiju i svađa se s istim klincima kojima je do neki dan predavao. I još fizički nasrne na jednog. I dobije po lampi. Klinac ga je maznuo šakom drito u centralu.
Frajer se složio na pod k'o najbazičnije puzzle. I onda onako krvav čeka policiju i hitnu. Ne opravdavam klinca koji je maznuo profu, ali heeeejj. Uništio si klincima maturalnu večer. Njihovu najljepšu večer. Mogao si kao gospodin pijuckati fini i taman rashlađeni sivi pinot iz čaše s nogicom, smijati se s klincima, malo začagati i biti kulturan. Ovako si ispao primitivan i prizeman.
Nije mi, ne može mi i nikada mi neće biti jasno kako si to jedan profesor može dopustiti. Pa nije profa balavac - pišu novinari da ima pedesetak godina.
Pa kak' se možeš tako nalit' i dozvoliti si plesati gol do pasa među klincima. Prije svega ne možeš se tako usvinjit pred djecom jer im moraš biti uzor, a i autoritet. Ne možeš gol do pasa bauljat po plesnom podiju. Nisi Zdravko Mamić i nisi na zagrebačkom aerodromu. Profesor si i na proslavi si mature.
Uz sve to ne ide mi u glavu kako možeš napraviti takvo sranje pred očima vlastitih kolega, a možda i pokojeg roditelja.
Jesi pogledao razbijenu tintaru jutros u ogledalu? Boli? Znatiželjno lagano pritišćeš prstom - da probaš jel' boli. Na pritisak boli još i više i malo su ti zasuzile oke. Plači, plači.
Neka neka. Ne boli te dovoljno. Sram te i stid bilo.

I sjedim na terasi kafića neki dan i slušam komentare upravo na ovu priču. Svi su ti profesori isti – kaže sredovječna gospođa, a njezina frendica s druge strane samo potvrdno kima glavom.
I znam scenarij. Sad će ljudi k'o ljudi generalizirati, prozivati, upirati prstom i pokušati staviti sve profesore u isti lonac. K'o Gargamel Štrumpfove.
Nemojte to raditi.
Nemojte molim vas jer jedna lasta ne čini proljeće. Jedan 10-kre nije ogledni primjerak i on je iznimka, a ne pravilo. Iznimka, iznimčica – tako mala i nebitna.
Zaboravite na njega što prije

Sjetite se svih mojih gore nabrojanih prosvjetara. I onih koje sam zaboravio. I svih drugih prosvjetara. Ako imate školarca u kući, strpite se još par dana. Još malo nervoze i sve je gotovo. Svi idu na zasluženi odmor. I klinci i njihovi profesori. Uzimaju break. Pa makar on trajao i tri mjeseca.



© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.