Posljednjih dana moja obitelj i ja našli smo se u samoizolaciji. Znao sam da će taj trenutak jednom doći jer kad imaš troje klinaca od kojih svaki ide u svoju obrazovnu ustanovu to je neminovno. Dodajmo još i gospoju koja radi u školi i u kontaktu je s više od dvije stotine učenika svaki tjedan.
Hoćeš/nećeš velike su šanse da ćeš negdje pokupiti virus. Ili samoizolaciju.

Svi ste čuli za onu uzrečicu kako obitelj ne možeš birati. Ja bih još uz obitelj nadodao i susjede. Susjede zaista ne možeš birati.
Ako ćemo biti sitničavi i tražiti dlaku u jajetu – možeš. U nekoj opciji ako npr. ti i tvoj najbolji frend zajedno kupujete stanove svaki za svoju obitelj pa kupite stanove u istoj zgradi, ali opet - izabrao si susjeda. Jednog, ne susjede.

Da živimo u nekom čudnom trenutku više nije vijest. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe, pogledati vijesti, slušati malo što pričaju ljudi u usputnom razgovoru.
Ovakva godina teško da će se ikad ponoviti jer sve podsjeća na radnju nekog filma, ali nažalost ne gledamo sve to na televiziji ili u kinu. Mi živimo taj neki čudni film i fikcija nam je postala stvarnost koliko god da ju teško prihvaćamo.

Dobro se dobrim vraća – nešto je u što vjerujem već dugi niz godina i uvjerio sam se u to već mnogo puta. Kad god sam u prilici nekako pomoći, uvijek rado pomognem. Od guranja tuđeg, nasred ceste pokvarenog automobila, slaganja drva susjedu pa do gomile onih drugih stvari kad uskačemo prijateljima i obitelji na ovaj ili onaj način.

Ponekad se pitam, živimo li svi mi u Hrvatskoj u istoj Hrvatskoj ili neki žive u jednoj Hrvatskoj, a drugi pak u drugoj Hrvatskoj.
Ova prva Hrvatska najljepša je moguća Hrvatska. Hrvatska kakvu potajno svi priželjkujemo i s nestrpljenjem iščekujemo.