Polako, ali sigurno idu dani. Za koji dan i eto nas već u sredini siječnja. Pomalo već zaboravljamo na prošlu godinu bez obzira što će nas neki događaji i dalje pratiti.
Nažalost, još dugo.
Za prošlu godinu većina bi se mogla složiti kako je poput nekog izuzetka, anomalije, predugo ostavljenog biskvita u pećnici, mamurluka nakon čašice alkohola viška…
Ujedno se većina nada kako se godina poput prošle nikad više neće ponoviti.
Nikad. Ikad.
Never. Ever.

Stigla je nova godina.
Prebacili smo se kalendarski u 2021. godinu.
Doček nove godine nikad sumorniji, tužniji. U Hrvatskoj 31.12.2020. nikome nije bilo do velikog slavlja.
Sve suzdržano, u krugu obitelji ili s tek par prijatelja, prigušeno i s grčem u želucu jer nikome nije svejedno. U mislima sa stanovnicima Petrinje, Siska, Gline…
Prošlog ponedjeljka pisao sam o sada već prošloj godini. O tome koliko je bila drugačija od svih onih koje smo do sada imali prilike upoznati.

Dočekali smo kraj godine. I to kakav kraj kakve godine.
Kad te u 06:28 probude uplašeni klinci jer se dogodio potres nije ti svejedno. Ne može ti biti jer ljudi smo od krvi i mesa.  
Klinci su se opet preselili u dnevni i pokušavaju zaspati, ali im ne ide, a u nas su se preselili oni isti osjećaji straha i nervoze kao i proljetos.
Ne vidiš ih, ali ih osjećaš. Kao i onaj unutarnji nemir koji ti je negdje u tijelu i za koji znaš da će te pratiti jedno vrijeme.  

Konačno smo dočekali taj famozni, lijepi i dugo iščekivani božićni tjedan i ako je ikad pravi trenutak barem na kratko zaboraviti na sve brige i probleme, onda je to upravo ovaj tjedan.
Božić dolazi i samo što nije stigao.
Ne znam kakvi ste vi po pitanju Božića i svega što u kompletu s Božićem ide, ali ja sam od onih koji je veliki fan. Kao i svi moji ukućani.

Posljednjih nekoliko mjeseci, usudio bih se čak reći od početka cijele ove situacije s koronom, u društvu pomalo kipi. Kao da je na štednjaku puna zdjela vrućeg ulja pa uslijed visoke temperature par kapi padne na štednjak koje se zapale.
Ponekad tih par kapi izgori u nekoliko sekundi, a ponekad izazovu pravi požar.
U društvo se uvukla neka kolektivna napetost i neizvjesnost i društvo nam je postalo lako zapaljivo.

Posljednjih dana moja obitelj i ja našli smo se u samoizolaciji. Znao sam da će taj trenutak jednom doći jer kad imaš troje klinaca od kojih svaki ide u svoju obrazovnu ustanovu to je neminovno. Dodajmo još i gospoju koja radi u školi i u kontaktu je s više od dvije stotine učenika svaki tjedan.
Hoćeš/nećeš velike su šanse da ćeš negdje pokupiti virus. Ili samoizolaciju.

Nedavno sam izdao svoju prvu knjigu i sretan sam zbog toga. Osjećaj je dobar.
Nakon dvije i pol godine redovito i aktivnog pisanja, od gotovo pa stotinu i pedeset tekstova odabrao sam njih pedeset i uobličio ih u knjigu.
Pedeset tekstova koji su mi dragi, gotovo svi odnose se na svakodnevicu, a većina njih na obitelj i sve one stvari koje imaju obiteljski predznak. O odnosima sa suprugom, klincima, svim izazovima kroz koje smo gospoja i ja do sad prošli s naše tri kćeri.

Svi ste čuli za onu uzrečicu kako obitelj ne možeš birati. Ja bih još uz obitelj nadodao i susjede. Susjede zaista ne možeš birati.
Ako ćemo biti sitničavi i tražiti dlaku u jajetu – možeš. U nekoj opciji ako npr. ti i tvoj najbolji frend zajedno kupujete stanove svaki za svoju obitelj pa kupite stanove u istoj zgradi, ali opet - izabrao si susjeda. Jednog, ne susjede.

Prošli tjedan sam pisao o komunalnom redaru iz Samobora. Njegovom krivom pristupu, krivom tonu razgovora i nepristojnosti. Ovaj tjedan uvjerio sam se kako te „parking situacije“ nemaju apsolutno nikakvo geografsko ograničenje. Šire se na sve strane, sjever-jug, istok-zapad i sve ostale kombinacije strana svijeta.
Sjetimo se situacije s parkirališta ispred KBC-a Rebro prije mjesec dana. Verbalni sukob oko parkinga prerastao je u fizički obračun i nije bilo lijepo vidjeti kako ljudi puknu zbog parkinga. Čovječe…na trenutak se zapitaš kud ide društvo, svijet…ljudi…

Da živimo u nekom čudnom trenutku više nije vijest. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe, pogledati vijesti, slušati malo što pričaju ljudi u usputnom razgovoru.
Ovakva godina teško da će se ikad ponoviti jer sve podsjeća na radnju nekog filma, ali nažalost ne gledamo sve to na televiziji ili u kinu. Mi živimo taj neki čudni film i fikcija nam je postala stvarnost koliko god da ju teško prihvaćamo.

Stara indijanska izreka kaže kako se „prvih sat vremena nakon ustajanja ne priča“.
Čovječe, pa meni je to nezamislivo.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.