Prošla je još jedna prva subota u mjesecu. Ne znam koliko ste upućeni, ali siguran sam kako je većina vas već čula za fenomen muškaraca koji svake prve subote u mjesecu mole krunicu na glavnom zagrebačkom trgu.
Prošle subote krunica se molila i u drugim hrvatskim gradovima. Sudeći po medijima, molitelji su se osim u Zagrebu okupili i u Dubrovniku, Osijeku…
Bilo je tu muškaraca različite dobi – mladih, starijih, sredovječnih. Vrlo vjerojatno se radi o muškarcima različitog socijalnog statusa, obrazovanja, načina razmišljanja…
Ono što im je svima zajedničko je da su okupljeni oko bratstva „Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina“ i da svake prve subote u mjesecu mole krunicu u javnosti.
Svako jutro dok se pripremam za odlazak od kuće i prepuštanju još jednom radnom danu, zadnje što napravim prije izlaska je frizura. To traje vrlo kratko jer s kratkom kosom nema problema. Napraviš dva-tri poteza četkom ili češljem, uzmeš malo gela i to je to. Uredan i spreman za novi radni dan.
Posljednjih dana svako jutro dok slažem frizuru sjetim se Sabine Samardžije. Vjerujem da je većina vas to ime i prezime čula u proteklih nekoliko dana.
Da, to je ona frizerka kojoj je naplaćena kazna u iznosu od 3.318,07 EUR jer je nakon uvođenja eura podigla cijene svojih usluga.
Ne znam jeste li primijetili, ali vani je pao snijeg. Vani pada snijeg. Bijele pahulje padaju i stvara se snježni pokrivač.
Pada snijeg.
O ovoj bizarnoj i čudnoj vijesti redom je izvještavala većina hrvatskih medija.
Neki su ovoj vrlo neobičnoj pojavi dodali i „ekskluzivno“, a neki su to podvukli čak i kao „breaking news“.
Pada snijeg. U drugoj polovici siječnja.
Ne znam je li se štogod promijenilo, ali mi smo u osnovnoj školi učili (gradivo drugog razreda ako se ne varam) kako zima kalendarski traje od 21. prosinca pa do 21. ožujka.
Učili smo i kako je snijeg usred zime uobičajena vremenska pojava.
Otkud toliko čuđenja što je pao snijeg. Ne kužim.
Jedan je otac zbog svoje kćeri završio u pritvoru.
Ok, ako želim biti sto posto precizan, a želim - završio je u pritvoru zbog sebe, ali kćer ga je prijavila.
Za završetak u pritvoru potrebno je:
-jedan roditelj
-jedna maloljetna kćer
-jedna poruka
Ova situacija nije neka izmišljena situacija iz američkih filmova već slučaj za zagrebačkog općinskog suda.
Glavni protagonisti: otac i kćer.
Vjerujem da je situacija kompleksnija nego što je to prikazano u medijima, ali summa summarum, otac je zbog jedne poruke upućene vlastitoj kćeri završio u pritvoru.
Nisam uspio točno razaznati o čemu je bila riječ. Nešto oko dijeljenja šminke s prijateljicom ili nešto u tom stilu.
Ne znam kako vi, ali ja sam strašno nestrpljiv. Još samo malo i gotovo. Uskoro agoniji dolazi kraj. Još samo šest dana. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest.
Šest dana.
Šest. Ako šest zamislimo kao kune i stavimo u kontekst eura, onda je to 0,7963368505 EUR.
Oni „zločesti“ to bi zaokružili na 0,80 EUR.
Oni dobri - na novčanik prosječnog hrvatskog građanina osjetljivi, to će ostaviti na drugoj decimali, znači 0,79 EUR.
S time će se pohvaliti i u televizijskoj reklami.
Čudo.
Još samo šest dana. Ne mogu dočekati.
Sretan sam što sam već prvi dan nove godine otišao na put i prošli tjedan proveo izvan euro zone. Nisam koristio euro, ni kune.
Novi ponedjeljak, novi tjedan, nova godina. Sve je novo. Nova valuta, bez granica prema EU…
Neka vam je sretna Nova godina. Želim vam da vam nova u svakom pogledu bude bolja od stare.
Prvi tjedan nove godine na neki način je pomalo težak. Dali smo sve od sebe u proteklih mjesec dana jer od prvog adventskog vikenda pa do prve minute 2023. sve je bilo u prazničnom i veselom raspoloženju. Izlazili smo i družili se više no što je uobičajeno – točno onako kako treba biti na koncu svake godine.
Većina nas krajem stare ili početkom nove godine napravi inventuru. Presjek ili rezime.
Kakva je bila prošla godina? Što se sve dobro ili manje dobro dogodilo? Treba li na 2022. zaboraviti što prije ili se nadati da će nova biti podjednako dobra. Ako ne i bolja?
Novi je tjedan. Odmah na početku – sorry. Dugujem ispriku.
Dobio sam nekoliko upita prošli tjedan što se dogodilo i zašto nije bilo nove kolumne. Iako sam odgovoran i redovit po pitanju obveza, prošli tjedan bio je slavljenički. Gospoja i ja slavili smo prvih dvadeset godina braka, a tu okruglu brojku odlučili smo proslaviti putovanjem.
Otišli smo na četiri dana i jednostavno nije bilo vremena za pisanje. Nas dvoje, bez klinaca…bez svakodnevnih poslovnih obveza...gomile mailova i brojnih telefonskih razgovora. Bilo je opušteno, a čovjek se vrlo lako prepusti tom osjećaju. Potrebno je samo spakirati kofer i otići negdje. Čim se promijeni okolina, promijeni se „state of mind“. Sve je drugačije, opuštenije, ljepše.
Zahvaljujem na razumijevanju.
Čovječe. Dvadeset godina braka. Ta brojka mi je potpuno nestvarna, a istovremeno sam toliko sretan zbog toga. Ruku na srce, nije dvadeset godina bračnog staža mala stvar. Kako god okrenuli, respektabilna je to brojka koja i kod mene izaziva poštovanje.
U srijedu, 07.12. bit će točno dvadeset godina otkad smo gospoja i ja pred prijateljima, kumovima izrekli svoje „sudbonosno da“.
Ovo „sudbonosno da“ možda zvuči kao neki klišej i otrcana faza, ali u mom slučaju zaista je sudbonosno. Da.
Da mi je netko kao klincu s osamnaest, devetnaest godina rekao da ću sa svojih dvadeset godina upoznati ženu svog života i vrlo brzo se oženiti, rekao bih mu da nije normalan.
Bio sam klinac, kako priliči tim godinama – s nekim sasvim drugim stvarima na pameti, prgav.
Fakin.
Brak je nešto o čemu nisam uopće razmišljao, ali…
Ne znam gledate li ili ne Supertalent. Mišljenja oko Supertalenta i svih emisija sličnog formata u javnosti su vrlo podijeljena. Neki su veliki fanovi, a nekima ovakve emisije nikad nisu bile privlačne.
Raspravljalo se dosta i o kandidatima kao i o izboru istih.
U potpunosti se slažem s mišljenjem kako neki kandidati nisu trebali niti doći do pozornice. Ne znam tko i po kojem ključu radi predselekciju kandidata, ali za pojedince, reflektori Supertalenta nisu pravo mjesto.
Shvaćam kako televizija treba u emisiji imati i pomalo osebujne natjecatelje.
Specifične i drugačije.
Show must go on, a show košta. I to mnogo.
Sve na televiziji košta.
U borbi za svakog gledatelja pojedine televizijske kuće u sveopćoj poplavi talent i reality emisija gotovo uvijek opasno hodaju po rubu.
Pojedine televizije tu granicu i pređu, ali ne želim upirati prstom i prozivati.
Nije Straussu lako. Neki će reći kako se nemirno u grobu okreće, ali nije u njegovo vrijeme bilo mobitela. Bilo je to vrijeme uglađenosti, finih manira i uživanja u vrhunskoj glazbi, a glazba je zvonka radost.
Osim ako je ne prekine zvonjava mobitela.
Uopće me ne čudi što je nedavno šef Zagrebačke filharmonije, mladi poljski dirigent, Dawid Runtz na samom početku izvođenja Alpske simfonije prekinuo izvedbu.
Nekome je u publici zazvonio mobitel.
Sasvim dovoljno da tridesetogodišnja dirigentska zvijezda u usponu poludi. S pravom.
Red se mora znati.
Nadam se da ste imali priliku posjetiti Interliber. Nakon prošlogodišnjeg, relativno mlakog i slabo posjećenog, ovogodišnji je zasjao u punom sjaju.
Bilo je lijepo vidjeti prepune paviljone svih onih koji su krenuli u potragu za dobrom knjigom.
Ako pak niste bili u mogućnosti i Zagreb vam proteklog tjedna nije bio usput, siguran sam kako ste iskoristili brojne popuste koje su nakladnici osigurali za kupnju putem web shopa.
Interliber je manifestacija koji će privući pozornost svakog onog koji voli uzeti knjigu u ruku i čitati.
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.