Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam….Uglavnom, ogrebla sam auto…“
Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kćer mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.
Moja kćer razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja.
Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana…
Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta.
Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja...
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.