Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević

Posljednjih nekoliko mjeseci, usudio bih se čak reći od početka cijele ove situacije s koronom, u društvu pomalo kipi. Kao da je na štednjaku puna zdjela vrućeg ulja pa uslijed visoke temperature par kapi padne na štednjak koje se zapale.
Ponekad tih par kapi izgori u nekoliko sekundi, a ponekad izazovu pravi požar.
U društvo se uvukla neka kolektivna napetost i neizvjesnost i društvo nam je postalo lako zapaljivo.

Posljednjih dana moja obitelj i ja našli smo se u samoizolaciji. Znao sam da će taj trenutak jednom doći jer kad imaš troje klinaca od kojih svaki ide u svoju obrazovnu ustanovu to je neminovno. Dodajmo još i gospoju koja radi u školi i u kontaktu je s više od dvije stotine učenika svaki tjedan.
Hoćeš/nećeš velike su šanse da ćeš negdje pokupiti virus. Ili samoizolaciju.

Nedavno sam izdao svoju prvu knjigu i sretan sam zbog toga. Osjećaj je dobar.
Nakon dvije i pol godine redovito i aktivnog pisanja, od gotovo pa stotinu i pedeset tekstova odabrao sam njih pedeset i uobličio ih u knjigu.
Pedeset tekstova koji su mi dragi, gotovo svi odnose se na svakodnevicu, a većina njih na obitelj i sve one stvari koje imaju obiteljski predznak. O odnosima sa suprugom, klincima, svim izazovima kroz koje smo gospoja i ja do sad prošli s naše tri kćeri.

Svi ste čuli za onu uzrečicu kako obitelj ne možeš birati. Ja bih još uz obitelj nadodao i susjede. Susjede zaista ne možeš birati.
Ako ćemo biti sitničavi i tražiti dlaku u jajetu – možeš. U nekoj opciji ako npr. ti i tvoj najbolji frend zajedno kupujete stanove svaki za svoju obitelj pa kupite stanove u istoj zgradi, ali opet - izabrao si susjeda. Jednog, ne susjede.

Prošli tjedan sam pisao o komunalnom redaru iz Samobora. Njegovom krivom pristupu, krivom tonu razgovora i nepristojnosti. Ovaj tjedan uvjerio sam se kako te „parking situacije“ nemaju apsolutno nikakvo geografsko ograničenje. Šire se na sve strane, sjever-jug, istok-zapad i sve ostale kombinacije strana svijeta.
Sjetimo se situacije s parkirališta ispred KBC-a Rebro prije mjesec dana. Verbalni sukob oko parkinga prerastao je u fizički obračun i nije bilo lijepo vidjeti kako ljudi puknu zbog parkinga. Čovječe…na trenutak se zapitaš kud ide društvo, svijet…ljudi…

Da živimo u nekom čudnom trenutku više nije vijest. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe, pogledati vijesti, slušati malo što pričaju ljudi u usputnom razgovoru.
Ovakva godina teško da će se ikad ponoviti jer sve podsjeća na radnju nekog filma, ali nažalost ne gledamo sve to na televiziji ili u kinu. Mi živimo taj neki čudni film i fikcija nam je postala stvarnost koliko god da ju teško prihvaćamo.

Stara indijanska izreka kaže kako se „prvih sat vremena nakon ustajanja ne priča“.
Čovječe, pa meni je to nezamislivo.

Dobro se dobrim vraća – nešto je u što vjerujem već dugi niz godina i uvjerio sam se u to već mnogo puta. Kad god sam u prilici nekako pomoći, uvijek rado pomognem. Od guranja tuđeg, nasred ceste pokvarenog automobila, slaganja drva susjedu pa do gomile onih drugih stvari kad uskačemo prijateljima i obitelji na ovaj ili onaj način.

Bez obzira što su u posljednje vrijeme sve vijesti vezane uz epidemiju korona virusa, a posljednjih desetak dana porastom broja zaraženih te vijesti još su  i intenzivnije, u Hrvatskoj se događaju i druge stvari.
Nažalost loše, ružne i mučne.

Ponekad se pitam, živimo li svi mi u Hrvatskoj u istoj Hrvatskoj ili neki žive u jednoj Hrvatskoj, a drugi pak u drugoj Hrvatskoj.
Ova prva Hrvatska najljepša je moguća Hrvatska. Hrvatska kakvu potajno svi priželjkujemo i s nestrpljenjem iščekujemo.