e znam kako vama, ali meni vrijeme naprosto leti. Kao da smo još jučer bili u adventskim vikendima, mirisalo je kuhano vino, a misli su bile usmjerene odabiru mjesta gdje ćemo dočekati novu godinu.
Brzo je prošao siječanj, Valentinovo, ožujak, a prošao je već i Uskrs. Eto nas u svibnju.
I praznik rada je iza nas. Vjerojatno ste prekasno postali svjesni da prvi dan svibnja pada u nedjelju stoga nije bilo ništa od neradnog dana ili spajanja u obliku produženog vikenda.
Sorry, ali nije do mene. Do kalendara je.
Proljeće se već fino zakotrljalo. Na radost i sreću svih onih koji muku muče s alergijama. Jedan sam od tih. I ostatak ukućana također.

Uskrsni je ponedjeljak. Sretan vam Uskrs s danom zakašnjenja.
Nadam se da još uvijek uživate u blagdanskom ozračju, bogatom blagdanskom stolu, okruženi obitelji i dragim ljudima.
Mi smo ove godine odlučili iskoristiti trenutak proljetnih praznika i kolektivno otići na put pa na neki način preskačemo blagdansku atmosferu.
Među nama, francuska salata mi već nedostaje, ali…
Složili smo se i gospoja i ja da je ovo možda posljednji put da negdje putujemo u kompletu budući da su dvije od tri kćeri već gotovo odrasle i putovanja s nama starcima im više nisu napeta. Jednostavno je trebalo iskoristiti priliku.
Za ljeto već ionako znamo da po prvi put na ljetovanje idemo samo s najmlađom kćeri. Najstarija je dogovorila posao u Rovinju i nema je preko cijelog ljeta, a ova srednja će na more s prijateljicama.
Mi roditelji smo preko noći postali past tense.
Normalan je to slijed događaja i prihvaćamo to bez ikakvih problema. Neka djece…mi smo ionako još mladi.

Četvrti je dan četvrtog mjeseca i zakoračili smo u treći proljetni tjedan. Zanemarimo li vremenske prilike koje su proteklih dana bile više zimske nego proljetne i dalje stoji kako nakon svake kiše dolazi sunce. S nestrpljenjem ga iščekujemo.
Ne znam kako bih definirao prošli tjedan ako ga stavim u korelaciju s naslovima i svim onim što je mučilo prosječnog građanina Lijepe naše.
Dvojim oko toga jesmo li mala zemlja puna gnjevnih ljudi ili smo i dalje mala, ali sretna zemlja u kojoj oni pravi, ozbiljni, svakodnevni problemi ne postoje.
Jedna je stvar koja je mnoge ostavila iznenađene. Neke u šoku i nevjerici sudeći po komentarima na portalima, društvenim mrežama i svim drugim mjestima gdje je moguće istresti sve iz sebe.

Nedavno sam bio u većem društvu u jednoj vinariji. Neko neformalno druženje navečer koje je bilo baš fajn. Nekoliko vrsta vina, naresci, sirevi, masline…deserti u čašicama kojima je teško odoljeti.
Kako to obično biva u društvu koje se zasjedne bez da ikoga opterećuju kazaljke na satu, teme razgovora bile su razne. Gotovo da nema teme o kojoj se nije te večeri govorilo. Barem na kratko, a sve popraćeno smijehom i dobrom energijom.
U jednom trenu je jedan od okupljenih oko velikog stola rekao kako se osjeća loše.
Ne fizički loše već psihički. Nešto u smislu „mi tu sjedimo, družimo se, jedemo i pijemo, a u Ukrajini se ratuje“.

Ne znam kud prije, ali prošlo je već dvadeset godina otkad sam započeo raditi u firmi u kojoj radim i dan danas. Hoću li i narednih dvadeset godina raditi na istom mjestu, u istom poduzeću, s istim ljudima – ne znam. Sve je moguće i ništa nije moguće.
Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću na istom radnom mjestu biti toliko dugo – ne bih mu vjerovao. Nisam razmišljao toliko dugoročno, a ni danas ne razmišljam na duge staze. Imam neke želje kako bih volio da sve izgleda u godinama koje dolaze. Mogu se samo nadati kako će ići u tom željenom smjeru, ali nažalost nisu svi konci u mojim rukama.
Kako bude, bit će.
Za desetu godišnjicu dobio sam od firme, između ostalog i plaketu. Na njoj je pisalo „za prvih deset godina“.
Nisam uopće razmišljao hoće li doći i tih drugih deset godina, ali došlo je.
Kako tako brzo – ne znam jer i dalje se tome čudim.
Godine su jednostavno proletjele.