Bez obzira što će uskoro polovica kolovoza, u mojoj obitelji ljeto je počelo tek neki dan. Prije se jednostavno nismo mogli ufurati u taj ljetni film jer tako su se posložile stvari.
Da budem konkretniji, tako su se posložili upisi.
I to ne bilo kakvi upisi već upisi u srednju školu.

Prošli tjedan jednostavno nisam stigao pratiti vijesti i dnevna društvena događanja. Nije bilo vremena za preletjeti portale, skrolati po news aplikacijama na zaslonu mobitela.
Pri kraju sam s nekim projektom, rokovi su se približili i nisam imao vremena.

Pročitao sam neki dan članak u kojem se jedna žena žali na to kako njezin dečko želi seks više puta dnevno, a njoj se to ne sviđa. Nesigurna u „prihvatljiv“ broj odnosa u jednom danu, potražila je pomoć svojih problema na internetu.
Ogolila je svoju dušu, iznijela svoju intimu pred internet zajednicom u želji da joj nepoznati ljudi pomognu.

Ne znam u kojem smjeru sve skupa ide, ali ovaj u kojem je krenulo nimalo mi se ne sviđa.
Kao da nas zahvaća kolektivno ludilo. Ne sve, bogu hvala, ali pojedinci se teško nose s trenutnom situacijom.
Moram priznati da se pomalo čak i bojim jer ovo kao da je tek početak. Kao da su ovakvi slučajevi tek u povojima.

Podivljao sam neki dan. Generalno. Zbog ormarića.
Prebacilo me i došlo mi je da uzmem taj ormarić u ruke i bacim ga kroz prozor. Fakat sam popi*dio.
Nisam mogao otvoriti ladicu, a znao sam da je ono što tražim unutra.
Budući je ladica bila prepuna, nešto se zaglavilo.

Dobro došli u novi tjedan. Tjedan bez predizborne kampanje, tjedan bez digitalnog silovanja raznih političkih opcija. Kampanja je s trgova i ulica preselila u svijet ekrana.
Televizijskih, računalnih, ekrana mobitela.
Prošli četvrtak dogodila mi se nestvarna situacija. Reklama jedne stranke, u stotinku sinkronizirana, se istovremeno vrtjela na televiziji i zaslonu mog mobitela. U najmanju ruku -scary i osjećao sam se baš čudno. Neugodno.

Juuuuuuupiiiiiii, konačno je gotovo.
Nastavna godina došla je do svog kraja i možemo odahnuti. Barem nakratko.
Podjednako učenici, roditelji, učitelji - i mislim kako su svi s istim veseljem dočekali zadnje zvono.
U našoj smo kući u čast tog zadnjeg zvona napravili i slavlje.

Iduća dva tjedna su ključna.
Ova izjava mi je puninu i smisao konačno dobila ovog ponedjeljka, 22.06.2020.
Iduća dva tjedna su ključna.
Upravo toliko još moramo izdržati prije nego završe predizborni igrokazi i vlast preuzme nova garnitura.
Stara, nova, u nekoj trećoj kombinaciji – nebitno.

Ponedjeljak, 22 Lipanj 2020 19:29

OGLEDALO, OGLEDALCE MOJE… #120

powered by

Nema dana u našoj kući, a da ne ulovim neku od mojih cura kako stoji pred ogledalom. Budući da gospoja i tri kćeri čine moćnu gomilicu, zaista je pred tim ogledalom ponekad gužva. Ponekad se čeka u redu.
Stoje pred ogledalom. I ogledavaju se.

Kad bi čovjek podvukao crtu oko događaja u proteklih nekoliko dana ili se kao slučajni stranac našao u Hrvatskoj, komotno bi mogao izjaviti da su Hrvati vrlo sretan narod - što je rijetkost u ova teška vremena koja su globalno obgrlila cijeli svijet i kako je situacija u Hrvatskoj gotovo pa idealna.

Prije nekih par tjedana dok je još bilo vrijeme kad je bilo preporučljivo ostati doma primio sam se posla po kući.
Vjerujem da se i dio vas u te dane kad se nikud nije išlo primio posla jer konačno je sve ono „budemo“ došlo na red.
U normalna vremena gomilu tih „budemo“ stvari u i oko kuće ili stana ne stigneš jer uvijek ima nekog bitnijeg i hitnijeg posla, a sve ono što se može odgoditi stavlja se na „postpone“.

Stranica 1 od 12
© 2020. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.