Načelno nisam tip od kukanja i cendranja. Ne volim se čak ni žaliti ako to nije nužno potrebno. Uvijek sam za onu drugu varijantu. Onu kad je potrebno nešto ili nekog pohvaliti. Nemam problem teti na šalteru zahvaliti na susretljivosti ili trgovcu na ljubaznosti i trudu. Cijenim taj neki svaki mali angažman koji ljudi naprave da bi se ti osjećao bolje i ugodnije. I sam radim s ljudima, u uslužnom sektoru i svjestan sam koliko je upravo takav pristup bitan.
To je nešto što bi trebalo biti pravilo, a sve je češće iznimka. Nažalost.

Tjedan dana prošlo je od utakmice i strasti se još uvijek nisu smirile.
Svaki novi dan donosi neke nove trenutke. Krivi grbovi, nove snimke (iz drugog kuta) Gvardiola kako pije vodu te brojne teorije zašto je Rebić par minuta prije kraja prvog poluvremena morao preobuti kopačke.
Bez obzira na sve nove snimke i brojna objašnjenja činjenica je kako je za našu reprezentaciju ovogodišnje europsko prvenstvo gotovo. Točka.
Moglo je možda biti „from Russia with love“ u slučaju da se neka od utakmica igrala u St. Petersburgu, a ovako se sve završava s „pozdravom iz Rovinja“.
Ne zaboravimo u cijeloj priči ni na škotsku reprezentaciju. Nije ni njima lako. Oni se nakon ispadanja čak nisu mogli ni „vratiti doma“ jer su na domaćem terenu i igrali.

Koliko god se trudili iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način, postoje situacije kad ti se dan okrene u sasvim drugom smjeru.
I sve što ti nije u planu krene već od samog jutra. Neću reći da krene loše jer nije prevelika drama, ali jednostavno ne ide onako kako si si zacrtao.
Čitava koncepcija sruši se kao kula od karata. Rasprsne se kao mjehurić od sapunice.

Kad je moju mamu zanimalo kakva je situacija u školi po pitanju mojih ocjena, spremila se, otišla u školu u vrijeme informacija te se našla oči u oči s razrednikom.
On je tada pred nju stavio veliki, teški, tvrdo ukoričeni tamno plavi dnevnik koji je u sebi skrivao i onaj drugi dio. Imenik.  
Tanji, zelenkastoplavi (ako me sjećanje dobro služi), a u koji su se upisivale ocjene.

Posljednja dva tjedna sam baš sretan i gotovo da ne prođe dan da se ne dogodi nešto lijepo. Ne znači to da su se do nedavno događale samo loše stvari. Naravno da nisu, ali sve je nekako živnulo.

Još jednom postali smo svjedoci nasilničkog ponašanja i Hrvatska opet svjedoči ružnom slučaju.
Slučaju u kojem je žena pretrpjela nasilje. Seksualno.
Ovaj put nasilje je pretrpjela maloljetna djevojka iz Splita.
Ova vijest možda nije doprla do većine javnosti jer se dogodila u tjednu prije drugog kruga lokalnih izbora i izgubila se u moru vijesti oko sučeljavanja, debata, otkrivenog prljavog veša pojedinih kandidata. Taj tjedan politika je bila važnija i bitnija.
Žao mi je što je slučaj iz Splita nije glasnije odjeknuo u javnosti.

Ponedjeljak…konačno.
Novi tjedan…konačno.
Predizborni i izborni folklor gotovi. Konačno.
Bez obzira koju političku opciju preferirate više ili manje, možemo se složiti oko toga da će nam sada svima biti lakše jer „preživjeli“ smo izbore.
Oči većine javnosti bile su usmjerene prema većim hrvatskim gradovima gdje je kampanja do posljednjeg dana bila u najmanju ruku dinamična, ali to ne znači da smo i mi u manjim sredinama bili pošteđeni (pred)izbornih igrokaza. Niti najmanje. Nažalost ne, ali ok.
Konačno je i to gotovo.

Postoje dani kad je teško biti roditelj. Svatko tko ima klince zna da se povremeno pojave trenutci kad je roditeljska uloga baš zahtjevna. Sve to ide u kompletu s odrastanjem i svaka djetetova dob nosi neke svoje specifične izazove.
Moram priznati da smo se gospoja i ja malo opustili. Uljuljkali se u tu neku kolotečinu kad je sve više-manje ok. Na epizode u kojima se istovremeno nađu hormoni – pubertet – tinejdžeri više ne reagiramo burno. Tek ponekad i to u trenutku kad pređu onu imaginarnu granicu za koju samo mi roditelji znamo gdje je jer oni ne znaju gdje je. Ili se prave da ne znaju i pokušavaju ju vrlo često pomicati, ali naša fleksibilnost nije beskonačna.
Red se mora znati. Točka.
Na tom polju sve je nekako ok. U granicama normale. Podnošljivo.

Moja najmlađa kćer, ona koja još ide u vrtić, neki dan se posvađala s prijateljicom iz grupe. Oko pastele, bojice ili flomastera određene boje. Roze, smeđa…nebitno.
Djevojčice su se posvađale, a teta se u ključnom trenutku uključila, riješila situaciju i sve ok.
Danas kad sam ju odvezao u vrtić, ova malena s kojom se posvadila potrčala joj je u zagrljaj i veselo su otrčale igrati se u vrtićku sportsku dvoranu.
Case closed.
Nisam od onih roditelja koji će raditi dramu oko dječjih svađa u vrtiću niti se uplitati u dječje svađe. Toga je bilo i dok smo mi bili klinci, ima ih sada dok naši klinci idu u vrtić, a bit će ih i kad će klinci naših klinaca ići u vrtić.