• Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada.

Utorak, 16 Listopad 2018

PREKINIMO ŠUTNJU – OSTAVIMO TRAG #28

Napisao
Ocijeni sadržaj
(8 glasova)
PREKINIMO ŠUTNJU – OSTAVIMO TRAG #28 foto: pixabay.com

Svi smo mi Ivana Ninčević Lesandrić
O prošlotjednoj saborskoj raspravi vjerojatno će se još dugo pričati jer ne pamtim kada je posljednji put jedno pitanje izazvalo toliku buru reakcija.


Zastupnica Lesandrić javno je prozvala ministra zdravstva Kujundžića tijekom rasprave o zahtjevu za njegovom smjenom te ga upitala kada će se promijeniti način na koji se postupa prema ženama prilikom obavljanja zahvata kiretaže.
I tih tridesetak sekundi izazvalo je lavinu.
I to ne bilo kakvu lavinu već najsramotniju moguću lavinu.
Dobro došli u srednji vijek lavinu.

Gospođa Lesandrić je pred cijelom sabornicom iznijela svoju intimu. Onu najosobniju te se pritom potpuno ogolila kako pred Saborom tako i pred cijelom Hrvatskom.
Žena je javno progovorila o svom neugodnom i traumatičnom iskustvu kada su joj uslijed spontanog pobačaja liječnici obavili kiretažu bez anestezije, a pritom su joj vezali ruke i noge.
Čestitam vam gospođo Lesandrić na prikupljenoj hrabrosti jer vjerujem da vam nije bilo nimalo lako javno progovoriti o ovoj temi i to na takvom mjestu. Ne znam otkud ste smogli snage i skupili hrabrost, ali svaka vam čast. Zaista, svaka vam čast.

Gordane – sramite se
Ujedno ste gospođo Lesandrić i pokazali kako imate veća muda od predsjedavajućeg Jandrokovića, a vas Gordane može biti sram. O da. I te kako.
Ne znam je li netko od vas gledao tu sjednicu, ali Jandroković je izjavio: „Kolegice Lesandrić, pa dobro nemojte sad, iznosite vrlo intimnu stvar. Dovodite me u vrlo neugodnu situaciju.“
Da Gordane - Lesandrić je iznijela vrlo intimnu stvar. Da Gordane - takve stvari se događaju u današnje vrijeme.
U 21. stoljeću.
U hrvatskim bolnicama.
Ženama vežu ruke i noge i stružu im maternicu bez anestezije.

I zaista mi nije jasno zašto mu je bilo neugodno. Pokušavam analizirati tu njegovu izjavu i shvatiti što je time želio reći jer moguće su samo dvije opcije.
Ili mu je neugodno jer se takve stvari događaju u Hrvatskoj 2018. ili mu je neugodno zbog same teme o kojoj je pričala Lesandrić. Mišljenja sam da mu je ipak bilo neugodno zbog teme. Pa ako je nekome u cijeloj toj priči bilo neugodno onda je to Lesandrić. Njoj je bilo neugodno. I te kako neugodno. Bolno neugodno. Bez anestezije neugodno. Vezanih ruku i nogu neugodno.
Kao i velikom broju drugih žena koje su prošle istu situaciju. Isti horor. Istu bol. Istu traumu.
U trenutku kad je žena otvorila svoju dušu i javno podijelila svoju bolnu istinu Jandroković je tako reagirao. Neprimjereno, neodmjereno. Totalno krivo. Bez jednog atoma empatije prema kolegici.
Da je pravi muškarac skupio bi hrabrost, ustao sa svog nedodirljivog pijedestala i otišao do kolegice. Pružio joj riječ utjehe i potpore. Zagrlio ju ako treba. Pokazao na bilo koji način da mu je stalo. Pokazao da je čovjek. U ovakvim situacijama poslovnik je zaista zadnja stvar o kojoj treba brinuti.
Mogli ste postati čovjek. Sekunde su vas dijelile do toga. Ali je*i ga, bilo vam je neugodno. Ovako ste Gordane - ispali vulvica.

Nedodirljivi Milan
Resorni ministar Kujundžić se nije previše uznemirio oko cijele situacije kao što se nije uznemirio niti jednom do sada u svim prijašnjim situacijama, a nažalost bilo ih je i previše. Svjedočimo tomu iz mjeseca u mjesec. Ovo je definitivno Milanova godina u kojoj se krenula kotrljati lavina afera. Niču k'o gljive nakon kiše, ali sada je jesen. Ima kiše, ima gljive. Ima Milana i njegovih afera.
Da stvar bude tužnija, njemu nije neugodno ni zbog čega. Očito srama nema.
Ta njegova normabel mirnoća prilikom svake pojedinačne javno obznanjene afere postala je već opasno iritantna. Toliko da će i meni kroz neko vrijeme trebati Normabel, ali nismo mi ti koji na to mogu utjecati.
Nisu očito ni saborski zastupnici ti koji mogu išta promijeniti jer gospodin nedodirljivi i dalje ostaje ministar. Koliko god da se puta glasalo za njegovu smjenu – bez uspjeha. I bez obzira na to što je sabornica gotovo uvijek prazna, baš na dan kad se glasa o njegovoj smjeni – eto svi na broju. I pozicija i opozicija. I ta saborska većina kao da je na nekim medikamentima koje im je propisao isti taj ministar za čiji opstanak dižu ruke. Ima neka tajna veza.
I prilikom ovog verbalnog sukoba na relaciji ministar – zastupnica, Milan je još imao obraza reći kako se u hrvatskim bolnicama ne radi na taj način. Pa dobro tko je tu lud, a tko nije na vrijeme uzeo terapiju?
Ima li razloga saborska zastupnica lagati?
Pa iz kojih razloga bi jedna saborska zastupnica lagala o tako delikatnoj i osobnoj temi. Iznijela je svoju intimu pred hrvatsku javnost. I progovorila o stvarima o kojima se inače ne priča.
Priča se, ali ne ovako javno. Razgovaraju žene u svojim krugovima, majke s kćerima, prijateljica s prijateljicom, supružnici…- sve je nekako obavijeno velom tajne, misterije.
Do sada je cijela ta priča ostala uvijek izvan javnosti. Kao neki tabu.
Tek tu i tamo neki izdvojeni slučaj. Sve do trenutka kada Ivana Ninčević Lesandrić nije direktno postavila pitanje ministru, pred cijelom sabornicom, pred cijelom Hrvatskom, pred cijelim svijetom. Legitimno pitanje, legitimnom ministru, iz vlastitog legitimnog iskustva.
Ali ne, u hrvatskim bolnicama se ne radi na taj način. Ma dajte me ministre nemojte…
Tek nakon što se javno progovorilo o tome, sastrugan je (bez anestezije) i posljednji sloj zaštite nad ovom temom te je ona kao bomba eksplodirala u hrvatskoj javnosti.

Zdravstveni karton – na izvol'te
Nije ministru vrag dao mira jer u hrvatskim bolnicama se ne radi na taj način pa je brže bolje išao provjeriti u splitskoj bolnici kod šefa ginekologije o čemu to priča saborska zastupnica. O kakvom vezivanju ruku i nogu, o kakvoj to kiretaži bez anestezije priča Lesandrić.
I čudi se svemu tome.
Poslušni pijun brzinom munje je odletio kopati po bolničkom arhivu i podijelio sa svim medijima pravu istinu jer kako kaže predstojnik klinike za ženske bolesti i porodništvo splitske bolnice Deni Karelović – Lesandrić laže.
Do najsitnijeg detalja u javnost je iznio sve podatke iz zdravstvenog kartona gđe. Lesandrić. Objasnio potanko što se sve radilo u slučaju Lesandrić. Objašnjavao kako se nije radilo o kiretaži nego o vakumskoj aspiraciji i kako je pacijentica bila malo trudna.
„Malo“ – ma halo. Malo trudna?!?
Žena je bila trudna, nebitno radi li se o četiri/pet/sedam ili deset tjedana. Žena je bila trudna. Ni malo niti jako. Bila je trudna i nažalost je imala spontani pobačaj.
Pokažite malo poštovanja prema pacijentici i potpuno je nebitno radi li se o saborskoj zastupnici, prodavačici iz dućana ili kontrolorki karata iz autobusa. Pokažite poštovanje, razumijevanje, suosjećanje. Ne morate to čak niti osobno misliti – možete i odglumiti, neće nitko znati, ali ženi će u tom trenutku biti barem malo lakše.
Ovako ste ženu još jednom podsjetili na vjerojatno jedan od mučnijih događaja u njenom životu te ju još jednom prisilili da se prisjeti i ponovno proživi cijelu tu situaciju.
Bravo. Genijalno.
Nadam se da postoji neka pravna procedura, neki pravilnik, nešto - te da ćete snositi sankcije za ovako bezobzirno iznošenje u javnost privatnih zdravstvenih detalja sada već svima poznate pacijentice.

Nije me donijela roda, ali RODE nose dobre stvari
Sretan sam što se o ovome govori više no ikad jer dosta je bilo šutnje.
#prekinimosutnju #ostavimotrag
Samo dan/dva nakon što je Lesandrić progovorila o ovoj temi, udruga Roditelji u akciji, popularna RODA pokrenula je akciju i pozvala sve žene koje su imale negativna iskustva u sličnim situacijama da javno progovore.
U samo par dana, javilo se gotovo četiri stotine žena koje su podijelile svoje iskustva. Pa na ministrovo kako se u hrvatskim bolnicama ne radi na taj način javile su se žene i spomenule Petrovu, Pakrac, Rijeku, Pulu, Firule, Slavonski Brod, Vinogradsku, Dubrovnik, Osijek, Sv. Duh, Vukovar, Zadar, Sisak, Vinkovce, Zabok, Karlovac, Merkur, Čakovec, Metković, Požegu, Koprivnicu, Varaždin…
Za sebe smatram kako geografiju poznajem vrlo dobro i sa sto postotnom sigurnošću mogu reći kako su sve gore navedene bolnice u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj ministre Kujundžiću – u Hrvatskoj. U bolnicama za koje ste vi zaduženi. Pod vašim su patronatom.
I ako imate snage posjetite stranicu Roda, pročitajte malo o tome kako se u hrvatskim bolnicama ne radi na taj način.
Svjedočanstva ovih jadnih žena su zastrašujuća, potresna i toliko tužna da se pitam u kakvoj zemlji to živimo? Nisam imao snage pročitati sve priče jer su me prolazili trnci.
Gutam knedle i sada. Strašno, tužno, bolno – toliko bolno da ni anestezija ne bi pomogla.  
Gdje je nestala ljudskost? Gdje je nestala Hipokratova zakletva? Humanost, dostojanstvo, savjest, zdravlje pacijenta – samo su neki od postulata iste te zakletve.
Četiri stotine žena progovorile su o svojim traumama – što pri porodu, što uslijed spontanog pobačaja i u trenucima kada im je trebala topla riječ podrške, suosjećajni pogled, lavina empatije i maksimalno razumijevanje – neki liječnici su zaboravili na svoju ulogu i prema tim ženama se odnosili na najneprimjereniji i najodvratniji mogući način. Strahota.
Ne mogu ne sjetiti se i naše situacije. Imali smo tu nesreću gospoja i ja da smo na vlastitoj koži osjetili svu bol i traumu spontanih pobačaja, ali opet smo imali sreću da smo u tim tužnim trenucima bili u rukama onih koje sada ne treba javno prozivati. Hvala im.
Usudio bih se reći da djelomično razumijem ove žene jer smo prolazili kroz sličnu situaciju i mi sami. Fizička bol prođe, ali traume ostaju. I dan danas - neki datumi su neizbrisivi. Ostavili su trag, ali o tome se više ne priča. Barem ne naglas. Svatko tuguje za sam za sebe. U tišini. Jer tugovati glasno bilo bi previše bolno. Gospoja i ja smo se prešutno dogovorili da ne prekidamo šutnju.

Pa dobro Gabrijela – zašto?
U gomili svih komentara oko cjelokupne ove situacije javljaju se razni ljudi. Različitih profila, različitih pogleda na svijet, različitih shvaćanja i poimanja različitih stvari.
Većinom su svi komentari pozitivni, afirmativni, ohrabrujući, za svaku pohvalu, ali ne. Netko mora biti drugačiji od drugih. Gabrijela je najpametnija.
Gabrijela je u jednoj od facebook rasprava napisala slijedeće:
„Mislim da je to sad jedna kampanja protiv doktora i medicine uopće, ali me interesira razlog. Znamo da se štedi na svemu, da nema ni toalet papira ni gaze, vate, lijekova. Žene smo, rađanje je bolno, a abortus nisam nikad probala, ali da sam ja doktor (iznimka spontani) svaku kiretažu bih radila na živo, neka zapamti dobro kad se odluči za ubit djetešce nevino. Kako je njemu???? Jel se neko pita???“
Pa dobro Gabrijela jeste vi ok? Jeste li i vi na nekoj terapiji koju vam je prepisao zdravstveni ministar? Ako jeste, mijenjajte liječnika jer vam je ozbiljno pozlilo. Nije vam dobro. Buncate i pišete zaista neprimjerene stvari.
Kad sam pročitao ovaj komentar kao da me netko mokrim ručnikom udario posred čela. Ne vjerujem da netko u današnje vrijeme može napisati nešto ovakvo. Nemam riječi kojima bih opisao ovaj u potpunosti neumjesni komentar.
I divim se na hrabrosti jer se Gabrijela s ovakvim komentarom predstavila punim imenom i prezimenom. Imam toliko zdravog razuma pa namjerno izostavljam Gabrijelino prezime, ali čovječe – pa ovo zaista nema nikakvog smisla.
Poštujem tuđe mišljenje - uvijek. Ne moram se složiti s njim, ali poštujem. I ja sam po svom svjetonazoru protiv pobačaja, ali ako se netko odluči za takav korak, pa tko sam ja da ga prozivam, odgovaram, osuđujem. Ja se s tim ne slažem, ali to sam ja. Netko drugi ima svoje mišljenje. Ima i Gabrijela – ali napisati ovako nešto je definitivno previše i prelazi sve mjere pristojnog ponašanja.
Gabrijela, liječnici koji su specijalizirali ginekologiju imaju nešto na što se mogu pozvati, a to je instrument „priziva savjesti“ te liječnici mogu odbiti raditi pobačaje. Priziv savjesti je nešto o čemu se u medicinskim krugovima dosta raspravlja u posljednje vrijeme i postoji nekoliko različitih struja koji tumače priziv savjesti, ali ostavimo to postrani.
Ja sam jako sretan što niste studirali medicinu, što niste doktorica i što se nikada nećete naći u prilici da radite kiretaže. Na živo. Kiretaže za pamćenje. Vaše riječi.
Za dobrobit svih 400 ranije spomenutih žena.
Ostanite i dalje u svom malom zatvorenom svijetu i suzdržite se od bilo kakvih daljnjih komentiranja ovako delikatnih i osjetljivih tema. Hvala.

Nije sve crno
U cijeloj ovoj priči o kojoj se sada govori prozivaju se oni liječnici koji svoj posao ne rade dobro. Ove žene koje su javno progovorile ne spominju imena liječnika već samo bolnice, ali da se mene pita potrebno je imenovati svakog liječnika koji se spominje u ovim tužnim svjedočanstvima. Svaki liječnik trebao bi odgovarati za svoje nehumane postupke.
Ministar spominje kako će se u bolnice poslati inspekcije i kako će se svaki pojedinačni slučaj istražiti.
Tresla se brda…
U našoj zemlji nestaju spisi sa sudova – gubi im se svaki trag i to je nekima prihvatljivo. Nekako sumnjam da će nalaz inspekcijskog nadzora ugledati svjetlo dana i da će javnost imati prilike vidjeti što se konkretno napravilo. Kakvi su propusti i u kojoj bolnici detektirani i hoće li i kada itko odgovarati.
Neka institucije rade svoj posao – toliko puta iz usta naših političara izrečena floskula da više ni oni sami u nju ne vjeruju.
I tužan sam što se priča samo o onim lošim liječnicima, a toliko je onih koji fantastično obavljaju svoj poziv. Ovi ranije navedeni loše rade svoj posao, a ovi dobri obavljaju svoj poziv. Treba znati razliku. Između posla i poziva.
Nekima je to očito samo posao, a nekima je to poziv – onaj istinski.
Kad smo već na istom „odjelu“, ne smijem zaboraviti sve divne doktore, primalje i sestre iz Vinogradske bolnice. Tamo smo gospoja i ja bili tri puta - rađali smo tri puta. Pišem u množini jer sam na sva tri poroda bio prisutan. Rađala je ona, ali i ja sam bio tamo.
Zaista sve pohvale svima koji su zajedno s nama u tim trenucima na svijet donijeli jednu, pa kroz koju godinu drugu, pa nedavno i treću curku.
Hvala im od srca. Požrtvovani, s puno razumijevanja, na ljudskom i profesionalnom nivou bili su od maksimalne pomoći. Išli s nama korak po korak, opušteni uz razgovor i šalu razbijali nervozu. I moju i gospojinu.
Sjećam se k'o danas kad se rađala druga kćer. Taman sam došao s puta, neispavan i umoran. Gospoja je valjda čekala da se vratim pa smo otišli u Vinogradsku.
Ekipa koja nas je dočekala je vidjela da sam „na rezervi“. Dežurni liječnik je čak pitao želim li da mi naruče neku klopu i ako želim da se mogu ići malo odmoriti u njihov dnevni boravak, odspavati malo jer ima vremena do samog poroda. Nevjerojatno, ali istinito.
Nije ipak sve crno i potrebno je spomenuti i sve one koji svoj poziv rade onako kako mi pacijenti to očekujemo. Pohvalimo i njih. Izdvojimo u ovoj gomili one pozitivne primjere zbog kojih nismo izgubili vjeru u zdravstvo, vjeru u liječnike, vjeru u ljude. Oni to zaslužuju.
Kroz život ćemo se puno puta naći kao pacijenti s druge strane stola, gledati u bijelu kutu ili ako je dijagnoza takva – i na stolu i svatko od nas ima jednu Jelenu, jednog Gorana, jednog Kristijana, jednu Ivu – jedan niz liječnika koji su u određenom trenutku bili naši super heroji.
Ostanite i dalje takvi kavi i jeste.
Dobri, čestiti, humani, profesionalni – bez ikakvih kontraidikacija.

© 2018. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.