Neću se više ničemu čuditi jer u današnje vrijeme sve je moguće.
Ponekad smo se nekim stvarima čudili više, ponekad manje, ali stvari se mijenjaju i dalje. Pritom ne mislim na trenutak u kojem živimo zadnjih godinu dana nego na to kako se vremena mijenjaju posljednjih deset/dvadeset godina.
Uostalom, i sami smo svjedoci velikih promjena. Kako u svijetu tako i kod nas, a te promjene pojavljuju se u gotovo svim životnim sferama.
U modernim zemljama te promjene događaju se i odvijaju mnogo brže nego u nerazvijenijim zemljama, ali to je jednostavno tako. Otkad je svijeta i vijeka.

Ovotjedni ponedjeljak svi ćemo u kući zapamtiti. Čekali smo ga dugo, ali konačno je stigao.
Imamo dvije srednjoškolke koje se konačno vraćaju u školske klupe.
One prave. Realne i opipljive.
One koje u sebi čuvaju uspomene brojnih prijašnjih generacija i koje spremno čekaju sve generacije koje će u njih tek sjesti.

Osvrnemo li se malo na prošli tjedan…čovječe…kakav je to tjedan bio.
Neponovljiv tjedan je iza nas, a isti taj tjedan sumirao je hrvatsku realnost i zbilju.
Zbilju koju koliko god mi ignorirali ili pokušali ignorirati, nažalost savršeno opisuje sliku kako stoje stvari.
Ne pamtim kad smo u veljači koja je generalno pomalo dosadnjikav mjesec imali ovakvu kompilaciju svega.

Početak je tjedna, tek je ponedjeljak i još je sasvim dovoljno vremena do nedjelje.
Just for the record – u nedjelju je Valentinovo.
Ne znam kakvi ste po pitanju Valentinova i sveg onog što Valentinovo sa sobom u kompletu donosi, ali kao svih prijašnjih, a i svih godina koje tek dolaze, 14.02. obilježava se Valentinovo. Dan zaljubljenih.

Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo nove afere iz redova vladajuće stranke. Glavne uloge još jedne u nizu predstava iz žanra političkih afera preuzeli su jedan gradonačelnik, jedan saborski zastupnik i jedan nezavisni vijećnik.
Moja prva asocijacija bile su mi Gervaisove Tri nonice. Sjećate se pjesme:

Baka Zorka živi u zabačenom selu u okolice Petrinje.
Sama je.
Društvo baki Zorki rade dvije mačke i par kokoši.
Kuća bake Zorke dobila je crvenu naljepnicu.
Baka Zorka nema čizme, dovoljno odjeće i hrane.
Baka Zorka ima bezgraničnu toplinu, veliko srce i iskrenu zahvalnost.
Baka Zorka ima nas.

Prljavo kazalište – 300 000 kuna
Gibonni – 300 000 kuna
Petar Grašo – 300 000 kuna
Tony Cetinski – 300 000 kuna
Parni valjak – 300 000 kuna
Thompson – 150 000 kuna
Let 3 – 100 000 kuna
Nina Badrić – 80 000 kuna
Mia Dimšić & Marko Tolja – 80 000 kuna

Polako, ali sigurno idu dani. Za koji dan i eto nas već u sredini siječnja. Pomalo već zaboravljamo na prošlu godinu bez obzira što će nas neki događaji i dalje pratiti.
Nažalost, još dugo.
Za prošlu godinu većina bi se mogla složiti kako je poput nekog izuzetka, anomalije, predugo ostavljenog biskvita u pećnici, mamurluka nakon čašice alkohola viška…
Ujedno se većina nada kako se godina poput prošle nikad više neće ponoviti.
Nikad. Ikad.
Never. Ever.

Stigla je nova godina.
Prebacili smo se kalendarski u 2021. godinu.
Doček nove godine nikad sumorniji, tužniji. U Hrvatskoj 31.12.2020. nikome nije bilo do velikog slavlja.
Sve suzdržano, u krugu obitelji ili s tek par prijatelja, prigušeno i s grčem u želucu jer nikome nije svejedno. U mislima sa stanovnicima Petrinje, Siska, Gline…
Prošlog ponedjeljka pisao sam o sada već prošloj godini. O tome koliko je bila drugačija od svih onih koje smo do sada imali prilike upoznati.

Dočekali smo kraj godine. I to kakav kraj kakve godine.
Kad te u 06:28 probude uplašeni klinci jer se dogodio potres nije ti svejedno. Ne može ti biti jer ljudi smo od krvi i mesa.  
Klinci su se opet preselili u dnevni i pokušavaju zaspati, ali im ne ide, a u nas su se preselili oni isti osjećaji straha i nervoze kao i proljetos.
Ne vidiš ih, ali ih osjećaš. Kao i onaj unutarnji nemir koji ti je negdje u tijelu i za koji znaš da će te pratiti jedno vrijeme.